Denis Džidić: Saharna Ratka Mladića u Beogradu nije bila samo sahrana — bila je rendgenska slika regiona
U nedjeljnom komentaru Detektora, izvršni direktor BIRN-a ističe da je u Beogradu prisustvo najviših vrhova Srbije i Republike Srpske pokazalo duboku institucionalnu podršku revizionizmu, da pravosuđe godinama obesmišljava zabranu negiranja genocida, i da je najveća straha ona od onoga što ostavljamo mladima
Beogradska saharna Ratka Mladića, osuđenog za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, privukla je proteklih dana pažnju širom regiona i svijeta. U Nedjeljnom komentaru za Detektor, Denis Džidić, izvršni direktor Balkanske istraživačke mreže (BIRN), zaokružio je širi značaj događaja: ne radi se samo o posmrtnoj časti osobe za koju postoji pravosnažna presuda, već o slikovitom ispitu društva, institucija, politike i međunarodne zajednice na našem prostoru. Što je se desilo u Beogradu? Mihnilo je natjecanja ko će osobi koju je Međunarodni krivični sud osuđio za genocid pružiti počast, ko će je nazvati herojem, a ko će prekršiti zakon. Džidić ističe da je historijski revizionizam, odnosno negiranje zločina i glorifikovanje odgovornih, više nije marginalna pojava — niti se svodi na grafite, anonimne profile ili ekstremere na stadionima. «Vidjeli smo koliko su duboko ušli u institucije», ističe on. Na jednom mjestu okupile su se desničarske organizacije i pojedinci vezani za političke strukture u Srbiji i Republici Srpskoj, uz organizacije čije veze i finansiranje vode prema Rusiji. Prema Džidiću, praćenje njihovih poruka, organizatora, sponzora i prijetnji nije samo pitanje odnosa prema prošlosti, već i pitanje sigurnosti danas. Još jedna važna lekcija nastala je iz samog vremena: sahrana sa najvišim državnim počastima otpočela je, a samo pola sata kasnije Evropska komisija poslala je poruku kojom se osporavalo ono što su gledali ljudi pred sobom. Džidićov zaključak je da bi, da mediji nisu detaljno dokumentovali šta se dogodilo, bilo znatno lakše takvu stvar jednostavno negirati — i da je upravo zato novinarima bilo morati biti tamo, ne da glorificiraju, nego da dokumentuju. Najveća ozbiljnost naglašena je pitanjem žrtava i preživjelih. «U toj buci ne smiju nestati ljudi kojima je Mladić ostavio naslijeđe koje se ne može ugasiti završetkom televizijskog prenosa. Žrtve. Preživjeli», piše Džidić. Na njegovu duhovnu mapu, događaj u Beogradu nije bio samo historijski revizionizam — bio je verbalno nasilje praćeno prijetnjama fizičnog nasilja, i zatvaranje očiju pred nasiljem zato što nas uznemirava nikada nije bilo rješenje. često citirani detektorčevi zaključak odnosi se i na pravosuđe. Deset godina pravosuđe sistematski je obesmišljavalo odredbe Krivičnog zakona koje zabranjuju negiranje genocida i veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca. «Pet godina, pravosuđe je sistematski obesmišljavalo odredbe», ističe Džidić. Krajnja poruka ovog dela nije da tužilaštvo čeka savršene krivične prijave od SIPA-e. «Tužilaštvo nije poštansko sanduče SIPA-e», kaže on, podvučujući da tužioci imaju zakonsku obavezu da postupaju po službenoj dužnosti kada postoje javno dostupna saznanja o mogućem krivičnom djelu. Najozbiljniji dio Džidićeve refleksije posvećen je mladima. Najviše se uplašio onih koji nemaju vlastito sjećanje na rat — sjećanje koje im neko napravio: godine propagande, laži, političara, udžbenika. «Ovo više nije rasprava o Ratku Mladiću. Ovo je rasprava o tome kakvu ćemo generaciju ostaviti iza sebe», piše. I pitanje postavlja na kraju: hoćemo li imati mlade ljude koji znaju šta se dogodilo, razumiju patnju drugog i odbijaju nasilje, ili ćemo imati novu generaciju spremnu da naslijedi mržnju? Džidić gotovo da se učinimo čekanja na spašavanje odozdo. «Ne možemo čekati da nas spasi Evropska unija. A nakon svega što smo gledali, najmanje možemo čekati pravosuđe. Moramo djelovati mi. Moramo insistirati na činjenicama. Moramo dokumentovati laži. Moramo zahtijevati provođenje zakona. I moramo mladim ljudima ponuditi nešto snažnije od propagande», kaže. I završava: «Jer niko neće doći da ovo društvo spasi. A ako danas prihvatimo glorifikaciju nasilja kao novu normalnost, sutra ćemo živjeti posljedice te normalnosti. Zato nije vrijeme da zatvaramo oči. Vrijeme je da ih konačno širom otvorimo.»