Psiholog: Zašto odrasla djeca osjećaju da ih roditelji ne razumiju iako brišu
Džefri Bernštajn navodi tri uzroka za osjećaj nevidljivosti: razgovori samo o problemima, stalni savjeti koji stvaraju pritisak i doživljaj brane kao osuđivanja
Psiholog i terapeut Džefri Bernštajn saopćio je da mnoga odrasla djeca, unatoč intenzivnoj brigi roditelja, i dalje imaju osjećaj da ih njihovi staratelji ne razumiju prividno. Prema njemu, često se događa da porodica razgovara isključivo o poteškoćama, prijedlozima i pokušajima njihova rješavanja, uz marginalno ili potpuno zanemarivanje ostalih dijelova života mladog odraslog čovjeka. Bernstein ističe da roditelji koji sudjeluju u ovakvoj dinamici često iznenađuju pažnju detaljima vezanim uz problema svog odraslog djeteta – emocionalnog, obrazovnog, financijskog ili poslovnog karaktera – ali istovremeno poseduju vrlo malo informacija o tome što to dijete zapravo misli, što mu je zanimljivo, na šta se smije ili na šta lici. Kao rezultat toga, djeca se mogu osjećati viđenima samo kroz prizmu vlastitih problema, a ne kao cjelovite ličnosti. Nuditi savjete, naglašava on, može postati kontraproduktivan čim se previše ubrzava. Čak i kada su prijedlozi logični i dobro načeljeni, one mogu doživjeti osobu koja je već nezadovoljna vlastitom situacijom kao stalno procjenjivanje ili potrebu za kontrolom njenog života, a ne kao iskrena pomoć. Zbog toga Bernštajn preporučuje da roditelji prije nego što nude rješenje zapitate sebe da li djetetu uopće trebaju savjet ili još samo toga traže priliku da mu se saslušaju. Psiholog ističe da osjećaj hitnosti, koji često proizlazi iz anksioznosti, može dodatno otežati komunikaciju jer odrasla djeca reagiraju odbrambeno na pitanja roditelja koja su iskreno postavljena iz brige. Strah od osuđivanja, usporedbe s drugima i društvenih mreža koje pojačavaju te usporedbe, dodatni su faktori koji oblikuju neugodnu atmosferu u porodičnim razgovorima o teškim temama. Prema Bernštajnovim preporukama, ključ je u razumijevanju onoga što je najteže za odraslo dijete, zatim u slušanju bez odmah dajućeg objašnjenja, savjetovanja ili novih rješenja, te u tome da roditelji postave pitanja iz perspektive više razumijevanja nego iz one brige koja se pretvara u kontrolu.