Predstavnik Srba u Hrvatskom saboru: Mandićevo veličanje zločinca Mladića je veoma neodgovoran i opasan trend vraćanja ka ratovima
Čini mi se da bi on prvi, a onda i drugi, trebalo da nađu načina da anuliraju posljedice tog njegovog poteza
Saučešće koje je šef crnogorskog parlamenta Andrija Mandić (NSD) uputio povodom smrti ratnog zločinca Ratka Mladića, suprotno je ulozi koju Mandić trenutno igra na političkoj sceni - da je dio vladajuće većine koja Crnu Goru treba da uvede u Evropsku uniju (EU) i da čuva crnogorsko demokratsko i političko jedinstvo nakon godina nejedinstva. Zbog toga bi prvo Mandić, a onda i drugi, trebalo da nađu načina da anuliraju posljedice njegovog poteza. To je “Vijestima” kazao poslanik u hrvatskom Saboru i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke Milorad Pupovac. On je u intervjuu, rađenom elektronskom poštom, rekao da se slučajevi slavljenja ratnih zločinaca kao heroja dešavaju zbog slabljenja mehanizama međunarodne pravde i porasta broja političara i politika koje rehabilituju njihova nedjela. - To je veoma neodgovoran i opasan trend vraćanja ka ratovima - ocijenio je Pupovac, koji je nedavno osudio veličanje Mladića, poručivši da je za Srbiju i Srbe to - poražavajuće. Govoreći o tome kakav bi stav srpske partije koje su van Srbije trebalo da imaju o (zvaničnom) Beogradu, Pupovac je naveo da prava i obaveze, potrebe i interesi, kao i istorijska povezanost s narodima i zemljama u kojima žive Srbi, određuju tom narodu da su mu primarni centri - tamo gdje se to ostvaruje. - Nama u Hrvatskoj - Zagreb, a Srbima u Crnoj Gori - Podgorica. Sve to pod pretpostavkom da naši centri doista prihvataju našu istorijsku povezanost i uključuju nas u suodlučivanje o našoj današnjici i budućnosti... - istakao je. Jedan ste od rijetkih srpskih političara koji su osudili veličanje Mladića. Zašto su danas, duže od dvije decenije od kraja ratova na prostorima bivše Jugoslavije, ratni lideri i dalje heroji nacija kojima pripadaju (ili su pripadali), uprkos zločinima koje su činili? Zasad nisu svi ratni politički ili vojni lideri iz ratova devedesetih, koji su pred međunarodnim ili domaćim sudovima osuđeni za najteže zločine, javno tretirani kao heroji. Ali, vidimo da u posljednjih desetak godina postoji tendencija da budu tako tretirani. Slučaj Slobodana Praljka u Hrvatskoj 2017. godine i slučaj Ratka Mladića prošlog ponedjeljka u Beogradu, koliko god međusobno bili različiti - pokazuju tu tendenciju. Mislim da su dva razloga zašto se to događa: prvi je dramatično slabljenje mehanizama međunarodne pravde, a drugi je porast broja politika i političara koji slave i rehabilituju ratne zločince bilo iz Drugog svjetskog rata, bilo iz jugoslovenskih (i drugih) ratova. To je veoma neodgovoran i opasan trend vraćanja ka ratovima. Nekadašnja premijerka Hrvatske Jadranka Kosor tražila je da Hrvatska blokira evropski put Crne Gore zbog telegrama saučešća koji je, povodom smrti Mladića, njegovoj porodici uputio šef parlamenta i lider Nove srpske demokratije Mandić. Kako gledate na te poruke? Osuđujete li potez Mandića? Bio sam jedan od nekolicine političkih prvaka na hrvatskoj političkoj sceni koji je Jadranki Kosor, kao hrvatskoj premijerki, pomagao da prevlada vidljive i nevidljive, deklarisane - kao što je bila slovenačka - i nedeklarisane blokade za završetak pregovora. Kao što tad nijesam smatrao da je slovenačko korišćenje svog članstva u EU prihvatljivo za blokiranje hrvatskog završetka pregovora, tako danas ne smatram opravdanim njeno (ali i drugih u Hrvatskoj) traženje da Hrvatska, kao članica EU, blokira Crnu Goru, koja je od svih zemalja kandidatkinja najuspješnija u svojim evropskim pristupnim pregovorima. Kao što se to pokazalo u slučaju Slovenije, koja je imala mnogo manjih ratnih tereta nego što ih je imala i ima Hrvatska, uzajamne blokade bivših jugoslovenskih republika neevropske su po svom motivu i samu evropsku politiku kontaminiraju svojim ratnim duhovima. A što se tiče Andrije Mandića, reći ću to da je preuzeo političku poziciju i političku ulogu koju dugo nije imao nijedan srpski političar u Crnoj Gori - da je dio vladajuće većine koja treba Crnu Goru uvesti u EU i da čuva crnogorsko demokratsko i političko jedinstvo nakon tolikih godina nejedinstva. Taj mu je potez (telegram saučešća) suprotan toj ulozi. Čini mi se da bi on prvi, a onda i drugi, trebalo da nađu načina da anuliraju posljedice tog njegovog poteza. S druge strane, nisu li poruke Kosor licemjerne, imajući u vidu da veličanje ratnih zločinaca nije zastupljeno samo kod srpskih političara, već i u Hrvatskoj? Nažalost, u pravu ste. I predsjednik Hrvatskog sabora 2017. godine, u kom je zastupljena Samostalna demokratska srpska stranka (čiji sam predsjednik) i koja je u to vrijeme bila dio vladajuće saborske većine, izrazio je saučešće porodici Slobodana Praljka na vijest o njegovoj smrti u Hagu. To nekima nije bilo dovoljno, pa je Sabor prekinuo zasjedanje i usvojio tome posvećenu izjavu. Mi se s tim nismo slagali i u tome nismo sudjelovali. Saborsku vladajuću većinu, čiji smo tada bili dio, nismo dovodili u pitanje, jer je Hrvatska s tom većinom izašla iz razdoblja političke nestabilnosti i nalazila se u odlučujućem razdoblju pregovora o eurozoni i šengenskom prostoru. Mislim da je ovo dovoljno i da o drugim slučajevima veličanja ratnih zločina iz devedesetih i Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj - za ovu priliku ne bih trebalo da govorim. Raspad Jugoslavije bio je težak proces i ostavio je mnoga neriješena pitanja. Ipak, momenat ranijeg ulaska u EU mnogi su koristili da ubrzaju rješavanje tih pitanja u svoju korist. Slovenija je, uslovljavanjem Hrvatske u procesu pristupanja, zahtijevala rješavanje morske granice, a Hrvatska danas od Crne Gore traži mnogo više - školski brod “Jadran”, promjenu imena bazena u Kotoru, rješavanje teritorijalnog pitanja Prevlake, isplatu logorašima iz Morinja... Da li je ovo pravi način za rješavanje kompleksnih pitanja ili to ne bi trebalo vezati za proces pregovora s EU? Kao i u slučaju Slovenije i Hrvatske, ili u slučaju Srbije i Hrvatske prije hrvatskog potpisivanja pristupnog ugovora o članstvu, sva su bilateralna pitanja na kraju, na ovaj ili onaj način, prestala da budu prepreka završetku hrvatskog pregovaračkog procesa. Pitanje granice i sa Slovenijom i sa Srbijom čeka bolja vremena, a za pitanje povratka izbjeglica i suđenja za ratne zločine, što je opterećivalo hrvatsko-srpske odnose, nađeno je kakvo-takvo rješenje uz našu pomoć i pomoć međunarodne zajednice. Dakle, ako se pitanje hrvatskog pristupa EU moglo odvojiti od bilateralnih pitanja kakvo je bilo pitanje granice sa Slovenijom, pa i sa Srbijom, i ako su mogla biti nađena rješenja za tako teška pitanja, kao što je bilo pitanje izbjeglih Srba iz Hrvatske i ratnih zločina koje su počinile obje strane (a oba pitanja bila su dio obaveza Hrvatske u njenom pregovaračkom procesu i ostala su dio njenih obaveza kao članice) - ne vidim razloga zašto se to isto ili slično ne bi moglo učiniti u slučaju Crne Gore. Partije koje su bile predvodnice srpskog biračkog tijela u Crnoj Gori - Nova srpska demokratija i Demokratska narodna partija, trenutno ne nastupaju zajedno. Jedna od tačaka razdora je i odnos prema Beogradu, odnosno režimu Aleksandra Vučića. Po Vašem mišljenju, kakav stav srpskih partija van Srbije treba da bude prema Beogradu - treba li on da im bude centar ili ne? Svako od nas predstavnika Srba izvan Srbije ima svoje političke okolnosti i svoju političku tradiciju, pa imajući to u vidu nije pametno da ja drugima dijelim mjeru njihovog odnosa s Beogradom. Ali jedno je sigurno - sama prava i obaveze, potrebe i interesi, kao i naša istorijska povezanost s narodima i zemljama u kojima živimo, određuju nam da su naši primarni centri tamo gdje sve to ostvarujemo. Nama u Hrvatskoj - Zagreb, a Srbima u Crnoj Gori - Podgorica. Sve to pod pretpostavkom da naši centri doista prihvataju našu istorijsku povezanost i uključuju nas u suodlučivanje o našoj današnjici i budućnosti. Srbi u Crnoj Gori to sad imaju i postali su dio svog crnogorskog centra. Prostor saradnje s Beogradom u interesu boljih međudržavnih odnosa i otvorenije saradnje s tamošnjim institucijama time neće, niti bi trebalo da bude zatvoren. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ove godine je, prilikom obilježavanja godišnjice akcije “Oluja”, u Mrkonjić gradu, kazao da je “policentrično srpstvo smrt srpskog naroda”. Može li srpstvo biti monocentrično, danas kad su Srbi u više država? Da li ono treba da bude monocentrično ili je to klopka za kontrolu istog i pretvaranje nacije u geopolitički instrument? Ideja monocentričnog srpstva nije samo aistorijska nego je, kao što smo vidjeli iz ideje raspada Jugoslavije, tragično štetna. Ta se tragična štetnost najbolje vidi iz sudbine Srba u Hrvatskoj, ali i sudbine sva tri naroda u Bosni i Hercegovini - bošnjačkog, hrvatskog i srpskog. Teško je shvatljivo da se to govori povodom godišnjice stradanja krajiških Srba. A što se policentričnosti tiče, srpstvo nije ništa manje policentrično kulturološki, lingvistički ili politički nego što je njemstvo ili francustvo. Zamislimo kako bi izgledala današnja Evropa da su Njemci i Francuzi nakon Drugog svjetskog rata zazivali nacionalnu monocentričnost, ili kako bi izgledala sjutrašnja Evropa ukoliko bi se danas u njoj govorilo protiv policentričnosti. Zapravo ne treba da zamišljamo, dovoljno je da se okrenemo sebi i oko sebe. Crna Gora je, među zemljama kandidatima za članstvo u EU, država s najviše privremeno zatvorenih poglavlja. Šta bi članstvo Crne Gore u Uniji donijelo samom regionu, ali i srpskom narodu u njemu, s obzirom da bi još jedna država u kojoj su Srbi autohton narod postala članica? Premda EU nije više što je bila - između ostalog nije dovoljno posvećena integrisanju prostora bivše Jugoslavije i Albanije - ona je za narode i države na našem prostoru ekonomski i politički prostor šireg istorijskog pripadanja i racionalnog političko-interesnog odabira. A Crna Gora kao još jedna članica EU trebalo bi da donese veću i bržu evropeizaciju našeg regiona. Većina Srba u njoj dobila je priliku da i sama na tome radi. I to je dobro i za njih, i za Crnu Goru. Evropeizacija još uvijek znači brži napredak i demokratskiji društveni poredak. Narodi i države s ovog prostora i u svom interesu treba tome da doprinesu i da to čuvaju. U kakvim ste odnosima sa srpskim političarima u Crnoj Gori - kako aktuelnim, tako i onim koji su sišli s političke scene - te kako gledate na njihove politike? Većinu poznajem, ali s malo njih sam bio u prilici da razgovaram o njihovim politikama. Raduje me što je većina njih, uz sve uzajamne razlike, preuzela odgovornost za evropsku budućnost i političko jedinstvo Crne Gore. Mislim da tog izbora treba da se drže i čuvaju ga zajedno sa svima kojima je stalo do ta dva cilja. Nije to malo postignuće. Dok Hrvatska traži od Crne Gore da se pozabavi i pitanjem ratnih zločina iz devedesetih, Zagreb ne preduzima ništa na rješavanju zločina u logoru “Lora” (u kojem su žrtve, u velikom broju, bili crnogorski državljani), čije postojanje negiraju i neki od najviših zvaničnika. Kako to objašnjavate? Koliko znam, suđenje za zločine u splitskoj “Lori”, u kojoj su počinjeni i brojni zločini prema Srbima iz Hrvatske, nije prekinuto. Za stradanje srpskih civila iz Hrvatske osuđen je zapovjednik vojno-istražnog centra “Lora” Tomislav Dujić. Za mučenje 15 crnogorskih rezervista koji su zarobljeni na području Hercegovine, a potom dovedeni u splitsku “Loru”, od kojih je jedan preživio teško mučenje i ponižavanje, a 14 ih je ubijeno - za to još niko nije odgovarao. Uprkos preuzetim međunarodno-pravnim obavezama i javno datim obećanjima da će nepristrasno suditi za sve ratne zločine, to se u ovom i drugim slučajevima u Hrvatskoj ne čini. Nedavno je njen Ustavni sud na primjeru jednog zločina počinjenog nad srpskim civilima nakon “Oluje” u okolini Knina upozorio na neustavnost prakse nekažnjivosti.
IZVOR: avaz.ba