Roman koji je zamalo završio u smeću: Kako je "Gospodar muha" postao književni klasik
Roman „Lord of the Flies (Gospodar muha)“ Williama Goldinga prvi put je objavljen 17. septembra 1954. godine, a danas se smatra jednim od najznačajnijih romana engleske književnosti 20. stoljeća. Ipak, put do objavljivanja bio je sve samo ne siguran. Rukopis koji će kasnije postati klasik u jednom je trenutku u izdavačkoj kući Faber & Faber bio ocijenjen kao „glupost i dosada“, a njegov opstanak dugovao je gotovo isključivo mladom uredniku Charlesu Monteithu, piše BBC.
Roman „Lord of the Flies (Gospodar muha)“ Williama Goldinga prvi put je objavljen 17. septembra 1954. godine, a danas se smatra jednim od najznačajnijih romana engleske književnosti 20. stoljeća. Ipak, put do objavljivanja bio je sve samo ne siguran. Rukopis koji će kasnije postati klasik u jednom je trenutku u izdavačkoj kući Faber & Faber bio ocijenjen kao „glupost i dosada“, a njegov opstanak dugovao je gotovo isključivo mladom uredniku Charlesu Monteithu, piše BBC. Kada je William Golding 1954. godine objavio svoj prvi roman, imao je gotovo 43 godine. Iza sebe je već imao iskustvo učitelja, ali i Drugog svjetskog rata, koji će duboko obilježiti njegov pogled na čovjeka i ljudsku prirodu. U „Gospodaru muha“ Golding je jednostavnu avanturističku premisu – grupu engleskih dječaka koji nakon nesreće ostaju sami na tropskom otoku – pretvorio u mračnu priču o raspadu društvenog poretka, strahu, nasilju i granicama civilizacije. Dječaci u početku pokušavaju uspostaviti pravila, organizirati život i pronaći način da budu spašeni. Međutim, kako vrijeme prolazi, njihova zajednica se raspada, a sukob između reda i nasilja postaje sve izraženiji. Upravo je ta ideja romanu dala snagu koja će ga decenijama kasnije učiniti nezaobilaznim djelom školske i svjetske književnosti. Goldingova priča bila je svojevrsna mračna suprotnost mnogo optimističnijoj avanturističkoj književnosti za mlade, posebno romanu „The Coral Island“ autora R. M. Ballantynea iz 1857. godine. U Ballantyneovoj priči grupa britanskih dječaka nakon brodoloma uspijeva uspostaviti red i civilizirani život na otoku. Golding je poznatu premisu okrenuo naglavačke. Umjesto da dječaci na izoliranom otoku pokažu kako se civilizacija može izgraditi gotovo prirodnim putem, njegov roman postavlja mnogo mračnije pitanje: šta se događa kada nestanu institucije, autoritet i društvena pravila koja čovjeku ograničavaju ponašanje? Rukopis koji je obišao izdavače Golding je roman počeo pisati nakon Drugog svjetskog rata, a veći dio rukopisa nastajao je tokom 1952. i 1953. godine. Kao učitelj u školi za dječake, Golding je imao neposredno iskustvo s mladima, ali je u roman unio i mnogo ozbiljnija životna iskustva. Prije nego što se posvetio pisanju, služio je u britanskoj Kraljevskoj mornarici tokom Drugog svjetskog rata i učestvovao u borbama. Njegovo ratno iskustvo bilo je presudno za način na koji je počeo posmatrati ljudsku prirodu. Rukopis je prvobitno nosio naziv „Strangers from Within“. Golding ga je 1953. godine počeo slati izdavačima. Devet izdavačkih kuća odbilo je roman prije nego što je rukopis stigao do Faber & Faber, jedne od najuglednijih britanskih izdavačkih kuća. Rukopis koji je stigao u Faber bio je daleko od urednog i reprezentativnog materijala kakav bi izdavač očekivao od budućeg bestselera. Bio je već požutio, pohaban i očigledno je prošao kroz ruke brojnih izdavača. Upravo u toj fazi priča o nastanku jednog od najpoznatijih romana 20. stoljeća dobija gotovo nevjerovatan obrat. Jedna od čitateljica rukopisa u Faber & Faberu napisala je izuzetno negativnu ocjenu. Roman je opisala kao „apsurdnu i nezanimljivu fantaziju“, a na kraju dodala: „Rubbish & dull. Pointless. Reject.“ Drugim riječima – smeće, dosadno, besmisleno. Odbiti. Da je ta procjena bila posljednja riječ, „Gospodar muha“ vjerovatno nikada ne bi postao ono što je danas. Urednik koji je odlučio nastaviti čitati Presudnu ulogu imao je Charles Monteith, tada mladi urednik koji je tek počeo raditi u Faber & Faberu. Monteith je uzeo rukopis iz hrpe nepoželjnih i odbijenih tekstova. Početak ga nije posebno privukao, ali je nastavio čitati. I upravo je tu napravljena razlika između romana koji bi završio među odbijenim rukopisima i knjige koja će promijeniti Goldingov život. Monteith je prepoznao potencijal djela i odlučio da s Goldingom treba ozbiljno razgovarati o njegovom objavljivanju. Prema kasnijim svjedočenjima, urednik je smatrao da je rukopis potrebno značajno preraditi. Posebno je problematičan bio početak romana, koji je sadržavao elemente nuklearnog rata i druga objašnjenja koja su kasnije uklonjena. Golding je pristao na promjene. Originalni naslov „Strangers from Within“ također je napušten. U Faberu je predložen naslov „Gospodar muha“, koji će postati jedno od najprepoznatljivijih imena moderne književnosti. Prema dokumentima iz arhive Faber & Fabera, Monteith je do maja 1954. godine već bio izuzetno impresioniran izmijenjenom verzijom romana. U jednom pismu naveo je da je rukopis pročitao više puta i da ga ni nakon ponovljenih čitanja nije mogao ostaviti prije nego što bi završio čitanje. Tako je knjiga koja je prethodno bila označena kao „dosadna“ dobila priliku da dođe do čitalaca. Rat je promijenio Goldingov pogled na čovjeka „Gospodara muha“ teško je razumjeti bez Goldingovog iskustva Drugog svjetskog rata. Golding je u britanskoj mornarici služio od 1940. godine i učestvovao u više ratnih operacija. Iskustvo rata, posebno saznanja o zločinima nacističke Njemačke, duboko je promijenilo njegov pogled na ljudsku prirodu. Prije rata vjerovao je u mnoge optimističnije predstave o društvu i čovjeku. Nakon rata, međutim, sve više ga je zaokupljalo pitanje kako je moguće da ljudi iz društava koja se smatraju civiliziranim počine ekstremno nasilje i zločine. Golding je kasnije govorio da je rat promijenio njegov pogled na ono što su ljudi sposobni učiniti. Upravo iz tog iskustva proistekla je jedna od ključnih ideja romana: zlo nije nužno nešto što dolazi izvana. Ono može biti prisutno unutar samog čovjeka. Zbog toga „Gospodar muha“ nije samo priča o grupi dječaka izgubljenih na otoku. To je alegorija o društvu. Ralph predstavlja pokušaj uspostavljanja reda, pravila i zajedničkog interesa. Jack sve više predstavlja privlačnost moći, nasilja i plemenske pripadnosti. Piggy je glas razuma i racionalnosti, dok Simon predstavlja jednu od najkompleksnijih moralnih figura romana. Kako se njihova zajednica raspada, nestaju i granice između civiliziranog ponašanja i nasilja. Golding je upravo tu vidio jednu od najvećih opasnosti: uvjerenje da je civilizacija trajna i neuništiva. Od neuspješnog romana do svjetskog uspjeha Iako je „Gospodar muha“ nakon objavljivanja dobio značajnu pažnju kritike, veliki komercijalni uspjeh nije došao odmah. Roman je vremenom počeo pronalaziti novu publiku, posebno nakon američkog izdanja i pojave paperback izdanja 1959. godine. Upravo je paperback izdanje pomoglo da knjiga postane široko čitana među studentima i mladim čitaocima. Penguinovo izdanje iz 1959. godine danas se smatra važnom prekretnicom u širenju Goldingove knjige među američkom publikom. Uspjeh romana omogućio je Goldingu da napusti posao učitelja i postane profesionalni pisac. Kasnije je govorio da mu nije odgovarao sistematični dio nastavničkog posla i da nikada nije bio naročito sistematičan čovjek. Ipak, njegov književni proboj dogodio se relativno kasno. Golding je jednom rekao da je tek u kasnim tridesetim godinama shvatio da mora prestati pokušavati pisati knjige drugih autora i početi pisati vlastite knjige. U trenutku kada je „Gospodar muha“ objavljen, imao je već 43 godine. Stephen King među čitaocima koji su bili fascinirani romanom Među mladim čitaocima na koje je roman ostavio snažan utjecaj bio je i Stephen King. King je kao dječak posudio „Gospodara muha“ iz biblioteke i kasnije govorio o tome koliko ga je priča privukla. Posebno ga je fascinirala činjenica da dječaci u Goldingovom romanu nisu prikazani kao idealizirani junaci dječje avanturističke književnosti. Oni su, kako je King opisivao, djelovali kao stvarna djeca. Golding je upravo u tome napravio jedan od ključnih zaokreta u odnosu na ranije pustolovne romane. Njegovi dječaci nisu bili jednostavno hrabri, racionalni i sposobni junaci koji će u nevolji pronaći način da prežive. Bili su djeca sa strahovima, željama, rivalstvima, nesigurnostima i potrebom za pripadanjem. A kada su ostali bez odraslih, upravo su te osobine počele oblikovati njihov novi poredak. „Gospodar muha“ postao mnogo više od romana Kako su decenije prolazile, Goldingov roman prerastao je granice književnosti. „Gospodar muha“ postao je dio popularne kulture i referentna tačka za priče o izoliranim zajednicama, raspadu društvenog poretka i sukobu između civilizacije i nasilja. Roman je više puta adaptiran. Prva velika filmska adaptacija bila je ona koju je režirao Peter Brook, a film je snimljen početkom 1960-ih i objavljen 1963. godine. Drugu poznatu filmsku verziju režirao je Harry Hook, a objavljena je 1990. godine. Postoje i druge interpretacije i adaptacije Goldingove priče, uključujući pozorišne i televizijske verzije. BBC je 2026. godine emitirao prvu televizijsku adaptaciju romana, koju je napisao Jack Thorne, a režirao Marc Munden. Serija je snimana na lokacijama u Maleziji i prikazana je kao četverodijelna produkcija. Utjecaj knjige vidi se i izvan direktnih adaptacija. Sam naslov, likovi i ideja djece koja pokušavaju uspostaviti vlastitu zajednicu postali su dio šireg kulturnog imaginarija. Od školskog romana do književnog kanona Danas je „Gospodar muha“ mnogo više od priče o grupi dječaka na pustom otoku. Roman se često čita kao istraživanje odnosa između individualnog ponašanja i društvenih institucija, pitanja autoriteta, straha, nasilja i moralne odgovornosti. Jedna od njegovih trajnih vrijednosti jeste upravo činjenica da ne nudi jednostavan odgovor. Golding ne prikazuje civilizaciju kao nešto što je jednom zauvijek osvojeno. Naprotiv, roman sugerira da se društveni poredak mora stalno održavati i da pravila sama po sebi ne garantiraju moralno ponašanje. Zato priča o Ralphu, Jacku, Piggyju i Simonu i danas djeluje relevantno. Roman je 2015. godine uvršten na Guardianovu listu 100 najboljih romana napisanih na engleskom jeziku, gdje je opisan kao distopijska priča s pustog otoka koja je od prvobitnog odbacivanja stigla do statusa klasika. Golding nije ostao autor samo jedne knjige Iako je „Gospodar muha“ ostao njegovo najpoznatije djelo, William Golding nastavio je pisati i nakon što je stekao svjetsku slavu. Među njegovim kasnijim romanima posebno se izdvajaju „The Inheritors“, priča smještena u vrijeme nestanka neandertalaca, „Pincher Martin“, roman o mornaru koji preživljava na stijeni usred Atlantika, te „The Spire“, djelo povezano s gradnjom tornja srednjovjekovne katedrale. Goldingov opus pokazuje da ga nisu zanimale samo avanturističke priče, nego prije svega pitanja ljudske prirode, morala, krivice, nasilja i odnosa pojedinca prema društvu. Njegov književni rad konačno je dobio i najviše međunarodno priznanje. Godine 1983. William Golding dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Nobelov komitet obrazložio je odluku riječima da su njegove knjige, kroz realističnu naraciju i raznolikost i univerzalnost mita, osvijetlile ljudsko stanje u savremenom svijetu. Ironija sudbine romana koji je mogao biti odbačen Možda je najzanimljiviji dio priče o „Gospodaru muha“ upravo činjenica da njegov današnji status nije bio ni približno očigledan kada je Golding pokušavao pronaći izdavača. Roman je prije objavljivanja devet puta odbijen. Da Charles Monteith nije odlučio pročitati dalje, Goldingov prvi roman mogao je završiti među stotinama rukopisa koji nikada nisu ugledali svjetlo dana. Umjesto toga, Monteith je prepoznao potencijal u priči, uvjerio izdavačku kuću da joj pruži šansu i zajedno s Goldingom značajno izmijenio rukopis. Upravo ta intervencija promijenila je sudbinu knjige. „Gospodar muha“ tako je postao svojevrsni paradoks književne historije: roman koji je na početku ocijenjen kao besmislen i dosadan danas se smatra klasikom, preveden je širom svijeta, decenijama se čita u školama i na univerzitetima, a njegove teme nastavljaju biti predmet književnih, filozofskih i društvenih rasprava. A možda je upravo u tome i najveća ironija Goldingove priče. Pisac koji je pokušavao objasniti koliko je tanka granica između civilizacije i barbarstva i sam se, na početku karijere, našao pred sličnom granicom – između objavljenog romana i rukopisa koji bi mogao završiti u smeću. Na sreću za književnost, neko je odlučio pročitati još nekoliko stranica.
IZVOR: federalna.ba