U kojoj evropskoj zemlji penzioneri najduže primaju penziju?
Turska je na vrhu prema očekivanom broju godina provedenih u penziji, dok se unutar Evropske unije najduži period očekuje u Luksemburgu
Koliko dugo ljudi u Evropi mogu očekivati da će primati penziju uveliko se razlikuje od zemlje do zemlje. Na to utiču prije svega starosna granica za penzionisanje i očekivani životni vijek. Prema podacima OECD-a i Eurostata za 2024. godinu, muškarci u Evropskoj uniji nakon dostizanja starosne granice za penzionisanje mogu očekivati da će u prosjeku živjeti još 18,4 godine, dok je kod žena taj period 21,8 godina. Najduži očekivani period u penziji među 32 evropske zemlje obuhvaćene analizom ima Turska. Muškarci bi nakon dostizanja zakonske starosne granice mogli očekivati čak 27,3 godine života u penziji, dok je kod žena taj period 34,5 godina. Međutim, Turska predstavlja poseban slučaj jer ima znatno nižu zakonsku starosnu granicu za penzionisanje od većine evropskih zemalja. Ona iznosi 52 godine za muškarce i 49 godina za žene. Zbog toga ove brojke ne znače nužno da Turci stvarno toliko dugo ne rade. Prosječna dob izlaska s tržišta rada u Turskoj mnogo je viša i iznosi 60,8 godina za muškarce i 60,5 godina za žene. Ukoliko se umjesto zakonske starosne granice posmatra stvarna prosječna dob izlaska s tržišta rada, očekivani period nakon prestanka rada u Turskoj pada na 18,2 godine za muškarce i 22,6 godina za žene. Među članicama Evropske unije najduže se očekuje da će u penziji provesti muškarci u Luksemburgu – oko 22 godine. Više od 20 godina u penziji očekuje se i muškarcima u Grčkoj, Francuskoj i Sloveniji, gdje je procijenjeni period 20,7 godina, kao i u Švicarskoj i na Malti. Iznad prosjeka Evropske unije od 18,4 godine nalaze se i Kipar, Švedska, Portugal, Belgija, Irska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Austrija i Finska. Na drugom kraju su Bugarska i Mađarska, gdje se za muškarce očekuje da će nakon dostizanja starosne granice živjeti još svega 14,7 godina. Manje od 16 godina očekuje se i u Latviji, Rumuniji i Litvaniji. Njemačka je među velikim evropskim ekonomijama posebna po tome što je očekivani period penzionisanja muškaraca kraći od prosjeka EU. Tamo iznosi oko 17,3 godine. Razlika između muškaraca i žena posebno je vidljiva kada se posmatra očekivano trajanje života nakon penzionisanja. U Evropskoj uniji žene u prosjeku mogu očekivati 21,8 godina života nakon dostizanja starosne granice za penzionisanje, u odnosu na 18,4 godine kod muškaraca. U Turskoj je razlika još izraženija – 34,5 godine za žene prema 27,3 godine za muškarce. Više od 22 godine u penziji očekuje se ženama u Sloveniji, Grčkoj, Francuskoj, Španiji, Švicarskoj, Malti, Italiji, Portugalu, Kipru i Finskoj. Najkraći očekivani period među ženama bilježi Mađarska, sa 18,6 godina. Ispod 20 godina su i Bugarska, Rumunija, Nizozemska, Hrvatska, Danska, Latvija i Island. U prosjeku, žene u Evropskoj uniji mogu očekivati da će u penziji provesti 3,4 godine više od muškaraca. Podaci pokazuju i zašto samu zakonsku starosnu granicu ne treba poistovjećivati sa stvarnim odlaskom u penziju. U Evropskoj uniji zakonska starosna granica za muškarce u prosjeku iznosi 64,7 godina, dok je prosječna stvarna dob izlaska s tržišta rada 63,8 godina. Kod žena je situacija obrnuta: prosječna stvarna dob izlaska s tržišta rada iznosi 62,9 godina, dok je prosječna starosna granica za penzionisanje 64 godine. Uz to, pravo na penziju zavisi i od drugih uslova, poput potrebnog radnog staža, a dio ljudi nastavlja raditi i nakon dostizanja zakonske starosne granice. Zato broj godina koji se očekuje u penziji predstavlja statističku procjenu, a ne stvarno trajanje penzionerskog staža svakog pojedinca. Podaci također pokazuju značajnu razliku u prihodima nakon prestanka rada. Prema OECD-u, žene u zemljama članicama u prosjeku primaju oko 23 posto niže penzije od muškaraca, dok je rodni jaz u penzijama u Ujedinjenom Kraljevstvu još izraženiji. Na kraju, koliko će neko stvarno provesti u penziji zavisi od kombinacije zakonske starosne granice, stvarne dobi napuštanja tržišta rada i očekivanog životnog vijeka. Upravo zbog toga zemlje s najnižom starosnom granicom za penzionisanje ne moraju nužno biti i zemlje u kojima ljudi najranije prestaju raditi.
IZVOR: oslobodjenje.ba