Čikopisac Elvir Halilović o novim avanturama za „Avaz“: Ako djeci pokažemo da su knjige zabavne, sama će ih čitati
Nova knjiga „Srebrenko i druge priče iz Srcolike zemlje“ donosi 13 priča u kojima se mašta prepliće
Elvir Halilović, poznatiji kao Čikopisac, pisac je za djecu, medijski radnik i autor nekoliko knjiga namijenjenih mlađima. Svojim pričama, pjesmama, predstavama i interaktivnim druženjima već godinama nastoji djeci pokazati da knjige nisu obaveza, nego prostor za igru, maštanje i otkrivanje svijeta. Njegova nova knjiga „Srebrenko i druge priče iz Srcolike zemlje“ donosi nove junake i avanture, ali i brojne zanimljivosti o Bosni i Hercegovini. Naslovna priča posvećena je Srebrenici, gradu u kojem je Halilović proveo djetinjstvo, a kroz lik patuljka Srebrenka najmlađim čitaocima približava njenu historiju, rudarsku tradiciju, prirodne ljepote i ljekovite izvore. Za „Avaz“ je govorio o novoj knjizi, inspiraciji koju pronalazi u Bosni i Hercegovini i susretima s djecom, ali i otkrio zbog čega njegove promocije više podsjećaju na predstave i radionice nego na klasična književna predstavljanja. Novi junaci Šta se krije u knjizi „Srebrenko i druge priče iz Srcolike zemlje“? - Knjiga donosi 13 novih priča, iza kojih se kriju neki novi junaci i njihove zgode i nezgode. Tu je i mnogo detalja o Bosni i Hercegovini koje možda ni mi odrasli ne znamo ili smo ih na trenutak zaboravili. Tu su patuljak Srebrenko, magarac koji sanja da postane neko drugi, svitac koji želi dohvatiti mjesec te neobični stanovnici naših rijeka, planina i šuma. Pokušao sam da priče prije svega budu zanimljive djeci, da ih nasmiju, ponekad malo rastuže, ali i navedu da nakon čitanja sami požele nešto istražiti. Ni broj priča nije slučajan. Postoji razlog zbog kojeg ih je baš 13, ali neka čitaoci to sami otkriju. Kome je knjiga namijenjena i šta čitaoci mogu pronaći u njoj? - Prvenstveno je namijenjena djeci mlađeg školskog uzrasta, ali prethodne knjige pokazale su mi da granica nema. Školarci ih sami čitaju, oni nešto mlađi čitaju ih s roditeljima, a vrlo često ih pročitaju i stariji. Uz svaku priču nalazi se i rubrika „Znate li da...“, u kojoj ono što se dogodilo u svijetu mašte povezujemo sa stvarnim mjestima, ljudima, prirodnim ljepotama, historijom ili nekom drugom zanimljivošću iz Bosne i Hercegovine. Tako knjiga istovremeno postaje priča, igra, mala enciklopedija, a možda i neka vrsta turističkog vodiča kroz Srcoliku zemlju. Rodni grad Odakle ste crpili inspiraciju za novu knjigu? - Moja najveća inspiracija je Bosna i Hercegovina. Kada sam počeo pisati prvu knjigu „Priče iz Srcolike zemlje“, shvatio sam koliko naša domovina ima neobičnih i nevjerovatnih mjesta, historijskih zanimljivosti i legendi, rijeka, planina, biljaka i životinja te da se od svega toga mogu napraviti priče za djecu. Onda su i sama djeca postala važan izvor inspiracije. Posljednjih godina mnogo putujem, družim se s mališanima u školama, bibliotekama i na festivalima, a često neka njihova rečenica, pitanje ili ideja pokrene novu priču. Zato često kažem da moje priče i pjesme, na neki način, nastaju među djecom. Posebno mjesto u ovoj knjizi ima naslovna priča „Srebrenko“. U prvim „Pričama iz Srcolike zemlje“ ostao sam pomalo dužan Srebrenici, gradu u kojem sam proveo djetinjstvo. Želio sam napisati priču kroz koju ću djeci predstaviti svoj rodni grad, koji ima dugu historiju, rudarsku tradiciju, prelijepu prirodu i ljekovite izvore. Tako je nastao mali patuljak Srebrenko i njegova neobična avantura. Da li se „Srebrenko“ naslanja na prethodne knjige „Priče iz Srcolike zemlje“ i „Bilježnica gospodina Kaktusa“? - Direktno se nastavlja na „Priče iz Srcolike zemlje“, što se može vidjeti i iz samog naslova. Ovo je zapravo nastavak tog putovanja s istim konceptom – maštu i avanturu povezujemo sa stvarnim motivima Bosne i Hercegovine. Neki junaci se vraćaju, pojavljuju se novi, a Srcolika zemlja postaje sve veći svijet. Veza s „Bilježnicom gospodina Kaktusa“ nešto je drugačija. „Bilježnica“ je zbirka pjesama i kratkih priča, ali sve te knjige pripadaju istom svijetu – svijetu Čikopisca. Gospodin Kaktus je, uostalom, prvo bio junak jedne priče, a onda je dobio i svoju knjigu. Volim da se likovi, pjesme i priče povremeno sretnu i pređu iz jedne knjige u drugu. Tako djeca koja poznaju moje ranije knjige otkrivaju male poveznice koje drugi možda neće odmah primijetiti. Interaktivna druženja Gdje ste do sada predstavili novu knjigu i kako su izgledale promocije? - Ako govorimo samo o novoj knjizi, ona je praktično tek krenula na svoje putovanje. Prvu promociju imali smo u Dječijem paviljonu Sarajevskog sajma knjiga, a nakon toga je Srebrenko krenuo među mališane i u druge gradove. Posebno mi je drago što to nisu klasične promocije, na kojima autor sjedi za stolom i govori o knjizi. U mom slučaju to su interaktivna druženja na kojima najmlađi brzo i sami postanu dio programa. Ako govorimo o Čikopiscu i svim knjigama, onda je to mnogo šire. U prethodne tri ili četiri godine imao sam stotine druženja u školama, bibliotekama, vrtićima, na sajmovima i festivalima širom Bosne i Hercegovine, a bilo je druženja i izvan zemlje. Svaki put je drugačije, jedinstveno i posebno jer nijedna publika nije potpuno ista. Kakve su reakcije djece, ali i odraslih na knjigu? - Djeca su najiskreniji i najbolji kritičari jer kod njih nema lažne kurtoazije. Brzo ćete saznati jeste li im zanimljivi ili dosadni. Zato mi njihove reakcije najviše znače. Posebno kada vidim da žele razgovarati o priči, kada postavljaju pitanja ili mi kažu da žele posjetiti mjesto o kojem smo čitali. Zanimljive su mi i reakcije odraslih. Često mi kažu da nisu znali nešto što su pronašli u mojim knjigama i to mi je posebno drago. Tada knjiga napravi još jedan mali krug – dijete nešto otkrije i ispriča roditeljima, a onda možda zajedno odu i vide neko od tih mjesta. Već sam dobijao fotografije porodica i školskih razreda koji su tragom priča posjetili mjesta o kojima sam pisao. Tada znam da knjiga nije ostala samo na polici da skuplja prašinu.Ž4 = Zahtjevna publika Često ističete da su djeca posebna publika. Kako izgledaju Vaše promocije? - Djeca su najbolja, ali vjerovatno i najzahtjevnija publika. Odrasli će iz pristojnosti sjediti i slušati vas čak i kada im je dosadno. Dijete neće. Ako izgubite njegovu pažnju, ono će vam to brzo pokazati. Zbog toga moje promocije zapravo i nisu promocije u klasičnom smislu. Više su predstava, radionica, razgovor i zajednička igra. Pričamo, pjevamo, glumimo, rješavamo zagonetke, koristimo lutkice i druge rekvizite, a djeca postaju junaci iz priča i pjesama. Imam neki plan kako bi sve trebalo izgledati, ali nikada unaprijed ne znam kako će druženje završiti. Djeca ga odvedu u svom pravcu i upravo je u tome čar. Mislim da djecu ne možemo ubijediti da vole knjigu tako što ćemo im govoriti da moraju čitati. Moramo im pokazati da knjige mogu biti zabavne. Kada to otkriju, sami će ih željeti čitati. Treći dio ciklusa Šta možemo očekivati od Čikopisca u narednom periodu i gdje su planirana nova druženja? - Oktobar je mjesec knjige i bit će posebno ispunjen druženjima s djecom, ali će i prije oktobra biti mnogo aktivnosti. Već narednih dana družimo se na Festivalu lutkarske umjetnosti u Mostaru i Sajmu knjiga u Tuzli, a zatim slijede radionice u nekoliko sarajevskih osnovnih škola i učešće na Sarajevskim danima poezije. Bit će putovanja i u druge dijelove naše zemlje, a možda i izvan nje, jer zaista volim putovati. Velika mi je čast i posebno me raduje što su od ove školske godine neke od mojih pjesama i priča uvrštene u školske čitanke te što će mališani imati priliku da se s njima druže i u okviru redovne nastave. Jedva čekam da se sretnemo i razgovaramo o tome. Kada je riječ o novim knjigama, Srcolika zemlja sigurno neće stati sa Srebrenkom. Već postoje nove priče, junaci i avanture, a polako nastaje i treći dio tog ciklusa. Pišem nove pjesme, pripremam nove sadržaje za najmlađe i rađaju se nove ideje. Ipak, ne bih još sve otkrivao jer Čikopisac mora sačuvati i poneku tajnu. Često djeci govorim da sanjaju i maštaju. I sam sam, kada sam bio njihovih godina – a to je bilo davno, dok su još dinosaurusi hodali Zemljom – sanjao da ću jednog dana biti pisac i imati svoju knjigu. Treba sanjati i vjerovati u snove. Ako dovoljno snažno vjerujemo, snovi se ostvaruju. Djeca potpuno razoružaju Postoji li neka anegdota ili situacija s promocija koju posebno pamtite? - Ima ih toliko da bih mogao napisati posebnu knjigu samo od dječijih pitanja i komentara. Djeca vas potpuno razoružaju – ona kažu ono što odrasli pomisle, ali prešute. Možda su mi ipak najdraže situacije kada se ponovo sretnemo, kada ih posjetim u školi nakon godinu ili dvije ili ih sretnem negdje na ulici. Tada vidim da se djeca sjećaju ne samo Čikopisca, jer moje pravo ime i prezime najčešće zaborave, nego i pjesmice, junaka iz priče ili neke sitnice o kojoj smo razgovarali. Nedavno su mi mališani u jednoj školi rekli da još čuvaju mini-bojanke s pjesmicom koje sam im poklonio na druženju mnogo ranije. Tada shvatite da njima tih naših 45 minuta nije bilo samo još jedno gostovanje nekog pisca. Ima i trenutaka kada na ponovljenom druženju neko od mališana kaže da je nakon našeg prvog susreta dobio inspiraciju i napisao svoju prvu priču ili pjesmu. To mi je najveća nagrada za sav rad i trud – da budem inspiracija drugima da i sami maštaju i pišu. Možda u tom trenutku upravo gledam kako nastaje neki budući pisac, kojem ću jednog dana sjediti u publici na promociji njegove knjige.
IZVOR: avaz.ba