Kako je bošnjaštvo nacionaliziralo islam: Sarajevo nije postalo Teheran na Miljacki
Bošnjačko društvo jeste postalo religioznije i konzervativnije, ali je politički islam ostao na margini
Bošnjačko društvo danas jeste religioznije i konzervativnije nego pred kraj Jugoslavije. Više je hidžaba, više ljudi posti, džamije su punije, iftari su postali javni događaji, vjeronauka je u školama, a političari vole prve safove, vjerske poglavare i fotografije iz harema džamija. Iz perspektive Sarajeva, Tuzle ili Zenice osamdesetih godina, promjena je ogromna i razumljivo je zašto dio sekularne javnosti zaključuje da su se Bošnjaci snažno islamizirali. Problem s tim zaključkom je što je historijski površan. Pravo pitanje nije jesu li Bošnjaci 2026. religiozniji od svojih roditelja 1986. godine. Vjerovatno jesu. Mnogo zanimljivije pitanje glasi: kako nakon svega što im se dogodilo nisu postali mnogo više islamizirani? Francuski historičar Xavier Bougarel, dugogodišnji istraživač islama, nacionalizma i političkih procesa na prostoru bivše Jugoslavije, veliki dio svog akademskog rada posvetio je upravo odnosu između islama i bošnjačkog nacionalnog identiteta. U knjizi "Islam and Nationhood in Bosnia-Herzegovina: Surviving Empires", kod nas objavljenoj kao "Nadživjeti carstva", prati transformaciju bosanskih muslimana od posljednjih decenija Osmanskog carstva, preko Austro-Ugarske i Jugoslavije, do rata devedesetih i nastanka savremenog bošnjačkog nacionalnog identiteta. Neobičan paradoks Bougarel pravi važnu razliku između reislamizacije kolektivnog identiteta i stvarne reislamizacije stanovništva. Tokom komunizma dogodio se neobičan paradoks. Jugoslavija je priznala Muslimane kao naciju, s velikim M, upravo u vrijeme kada je islam kao religija bio snažno potisnut iz javnog života. Devedesetih se dogodio gotovo obrnuti paradoks: stanovništvo je prihvatilo sekularno nacionalno ime Bošnjaci upravo u periodu kada su SDA i Islamska zajednica islam ponovo snažno vratili u središte kolektivnog identiteta. To, međutim, nije značilo da su Bošnjaci masovno postali politički islamisti, niti čak da su postali disciplinirani praktični vjernici. Religija je postala vidljivija, islamske institucije važnije, a islamska simbolika prisutnija u javnom prostoru. Ali ideja da država treba biti uređena prema šerijatu, da vjerski zakon treba stajati iznad građanskog ili da politička zajednica treba biti podređena ummetu nikada nije postala dominantan bošnjački politički program. Upravo je to najzanimljiviji dio cijele priče. Jer moglo je završiti sasvim drukčije. Zamislimo Bosnu 1995. bez znanja o tome šta će se dogoditi narednih trideset godina. Bošnjaci su izašli iz rata u kojem su prošli masovne progone, logore, etničko čišćenje i genocid. Uništene su stotine džamija. Zapadne sile godinama su posmatrale rat, dok je međunarodni embargo na oružje teško pogađao Vladu Republike Bosne i Hercegovine. Istovremeno su se pojavili borci iz muslimanskih zemalja, humanitarne organizacije s Bliskog istoka, saudijski novac, iranska pomoć i čitava nova mreža kontakata s globalnim muslimanskim svijetom. Ako biste političkom sociologu tada dali sve te elemente i pitali ga postoji li realna mogućnost da se među Bošnjacima razvije snažan politički islam, teško da bi tu mogućnost odbacio kao besmislenu. Historija je puna primjera društava u kojima su rat, osjećaj kolektivnog poniženja, međunarodna izolacija i religijska solidarnost proizveli radikalne ideološke pokrete. Nije nedostajala ni domaća tradicija na koju se takav projekat mogao osloniti. Pokret Mladi muslimani postojao je još od četrdesetih godina, a u osnivačkom jezgru SDA postojala je stvarna panislamistička struja. Bougarel pritom upozorava da ne treba cijelu SDA poistovjećivati s panislamizmom. Stranka se vrlo brzo od projekta političkog predstavljanja muslimana širom Jugoslavije pretvorila u nacionalnu političku organizaciju bosanskih Muslimana, odnosno kasnije Bošnjaka. Nakon smrti Alije Izetbegovića i ta panislamistička komponenta dodatno slabi. Drugim riječima, historija je mogla krenuti putem islamizacije nacije. Umjesto toga dogodilo se gotovo suprotno: nacionalizirali smo islam. Ta razlika nije igra riječima. U klasičnom islamističkom projektu nacija je u konačnici sekundarna. Musliman prvenstveno pripada ummetu, a politički poredak legitimnost izvodi iz islama. Ideal nije samo država u kojoj živi muslimanska većina, nego država u kojoj islamski principi određuju zakon, politiku i organizaciju društva. Islam apsorbiran u nacionalni identitet Kod Bošnjaka je islam uglavnom apsorbiran u nacionalni identitet. Džamija je istovremeno mjesto molitve i spomenik nacionalne historije. Bajram je vjerski praznik, ali i društveni i gotovo nacionalni događaj kojem čestita i čovjek koji nije kročio u džamiju godinama. Gazi Husrev-beg nije samo islamski vakif nego historijska ličnost Bosne. Uništena džamija nije samo napad na vjeru nego i napad na kulturno pamćenje jednog naroda. Čovjek koji ne klanja, pije alkohol i ne poznaje naročito dobro islamsku teologiju može snažno reagirati na vrijeđanje islama jer ga ne doživljava samo kao religiju nego i kao dio vlastitog kolektivnog identiteta. To je nacionalizacija religije, a ne nužno islamizacija društva. Čak i naslov jednog poglavlja Bougarelove knjige veoma precizno opisuje taj proces: „A Bosniak Nation Centred on Islam“ – bošnjačka nacija usredsređena na islam. Islam postaje jedan od najvažnijih elemenata priče o tome ko smo, ali iz toga ne slijedi automatski zahtjev da islamsko pravo zamijeni sekularni pravni poredak. U tome je i veliki paradoks. Što je islam postajao značajniji kao oznaka nacionalnog identiteta, to manje je morao funkcionirati kao zaseban politički program. Možete biti Bošnjak kojem je islam važan dio identiteta, postiti ramazan, ići na džumu, biti izrazito emotivan prema Palestini i istovremeno smatrati ideju šerijatske države potpunim ludilom. Kod velikog dijela Bošnjaka upravo tako stvari i stoje. Naravno, nacionalizacija islama ima vlastite probleme. Religija pretvorena u nacionalni marker lako postaje plemenska. Vjera se može svesti na simboliku. Čovjek može krasti državu, varati na tenderu, izrabljivati radnike i potom demonstrativno zauzeti mjesto u prvom safu. Političari mogu koristiti vjeru kao legitimaciju vlasti. Islamska zajednica može prelaziti granicu između vjerskog i političkog autoriteta. Konzervativna većina može stvarati pritisak prema ljudima koji žive drukčije. Sve su to stvarni problemi i nema potrebe da ih romantiziramo. Ali historija se ne ocjenjuje samo poređenjem s idealnim društvom koje nikada nije postojalo. Ponekad je korisnije zapitati se koje su realne alternative postojale. Ako današnju Bosnu uspoređujemo sa Sarajevom iz 1984, religija izgleda kao da je osvojila ogroman prostor. Ako je usporedimo s onim što se nakon 1992. realno moglo razviti, slika izgleda sasvim drukčije. Rat nije proizveo bosanski Hamas. Genocid nije proizveo masovni pokret za islamsku državu. Mudžahedini nisu postali kulturni model većine. Saudijski selefizam nije potisnuo tradicionalni bosanski islam. Panislamistička struja nije uspjela bošnjački nacionalni identitet rastopiti u širem projektu političkog islama. Šira historijska slika Umjesto toga dogodilo se nešto mnogo prozaičnije i mnogo evropskije. Islam je ostao važan, čak i presudan element bošnjačkog identiteta, ali je politička zajednica ostala zamišljena kao nacionalna i državna, ne kao teokratska. Bošnjaci su postali narod koji uglavnom želi sekularnu državu u kojoj muslimani mogu slobodno biti muslimani, a ne islamsku državu koja će ljudima određivati koliko moraju biti muslimani. Možemo biti nezadovoljni stepenom konzervativizma današnjeg društva. Liberal ima sasvim dovoljno razloga da se svakodnevno nervira oko vjeronauke, prava manjina, uloge vjerskih zajednica, političkog licemjerja i zadiranja kolektivnog morala u privatni život. Ali vrijedi povremeno pogledati i širu historijsku sliku. Narod koji je izašao iz socijalizma, prošao rat i genocid, doživio nagli povratak religije, primio snažne ideološke utjecaje iz muslimanskog svijeta i imao političku elitu u čijem je jednom dijelu postojala autentična panislamistička tradicija mogao je danas raspravljati o tome koliko šerijata treba unijeti u zakon. Umjesto toga, mi raspravljamo može li Bingo raditi nedjeljom. Nije baš prosvjetiteljstvo. Ali moglo je biti mnogo gore. I zato je možda jedan od najpodcjenjenijih uspjeha moderne bošnjačke historije upravo onaj koji gotovo niko ne slavi: nismo islamizirali naciju. Nacionalizirali smo islam.
IZVOR: avaz.ba