Bosanski ćilim - više od prostirke
Tkanje ćilima na našim prostorima ima dugu tradiciju, a kroz stoljeća se najčešće razvijalo u okviru kućne radinosti
Oduvijek su na prostoru Bosne i Hercegovine živjeli različiti narodi i zajednice, čije su se kulture kroz stoljeća susretale, prožimale i ostavljale trag jedna u drugoj. Sličnosti se mogu pronaći u jeziku, običajima, načinu života, zanatima i predmetima koji su nekada bili neizostavan dio svakog doma. Među takvim tragovima posebno mjesto zauzima tekstilno rukotvorstvo, a u njemu – ćilim. Tkali su se u različitim krajevima Bosne i Hercegovine, od vune i na tradicionalnim razbojima, a njihovi ornamenti često su bili sastavljeni od geometrijskih oblika, pruga i ponavljajućih motiva. Iako se ćilimi nisu svugdje izrađivali na isti način niti su imali potpuno jednake šare, upravo je ta raznolikost dio njihovog bogatstva. Ćilim nije bio samo prostirka koja je štitila od hladnog poda; on je bio i ukras doma, proizvod vještih ruku, dio porodičnog nasljeđa, a nerijetko i predmet koji je pričao svoju malu priču o kraju iz kojeg je potekao. Kućna radinost Tkanje ćilima na našim prostorima ima dugu tradiciju, a kroz stoljeća se najčešće razvijalo u okviru kućne radinosti. Vuna, razboj, spretnost ruku i mnogo strpljenja bili su dovoljni da od običnih vunenih niti nastane predmet koji će imati svoje mjesto gotovo u svakom domu. Žene su, naročito u seoskim sredinama, same pripremale i obrađivale vunu, prele niti, birale boje i na razboju stvarale prostirke koje su služile i praktičnoj svrsi i ukrašavanju kuće. Ni Sarajevo nije bilo izvan toga. Kao grad razvijenog zanatstva i trgovine, stoljećima je bilo mjesto u kojem su se različiti proizvodi susretali, izrađivali, razmjenjivali i prodavali, pa su svoje mjesto među njima imali i ćilimi. Koliko je tkanje ćilima u Sarajevu postalo značajno govori i podatak da je 1892. godine otvorena Zemaljska škola za tkanje ćilima, a potom je rad nastavljen u Zemaljskoj tkačnici. U njoj su izrađivani ćilimi prema uzorcima starijih bosanskohercegovačkih primjeraka, a njihova kvaliteta bila je nagrađivana i na međunarodnim izložbama. I samo ime ćilim nosi tragove dugog putovanja kroz različite jezike i kulture. Riječ kilim povezuje se s perzijskim gelim ili gilim, nazivom za ravno tkani tekstil, prostirku ili pokrivač, dok je oblik kilim ušao u mnoge jezike preko turskog. Njegova priča počinje vunom. Nakon šišanja ovaca vuna se prala, sušila i pripremala za dalju obradu, a potom se prela u niti. Tek nakon toga dolazio je razboj, na kojem je počinjao najzahtjevniji dio posla – tkanje. Ćilimi su se u BiH izrađivali na horizontalnim i vertikalnim tkalačkim stanovima, različitim tehnikama, a upravo su spretnost ruku i osjećaj za ornament od obične vunene niti stvarali predmet koji je istovremeno bio koristan i lijep. Svaka greška na razboju mogla je poremetiti šaru koja je pažljivo zamišljena i ponavljana iz reda u red. U tome je upravo bila posebnost ovog zanata – tehničko znanje moralo je ići zajedno s umjetničkim osjećajem. Za mnoge porodice kućna radinost bila je i važan izvor prihoda, jer se ono što bi nastalo u kući moglo prodati ili zamijeniti za druge potrepštine. Tako je znanje koje se prenosilo s majke na kćerku polako postajalo i svojevrsna mala kućna privreda. Zemaljska tkačnica Dolaskom Austro-Ugarske otvaraju se mogućnosti za organizovanje zanatske proizvodnje na nov način, a lijepi bosanski ornamenti i vještina domaćih tkalja privlače sve veću pažnju. U tom razdoblju treba tražiti i začetke nastojanja da se bosansko tkanje ćilima unaprijedi i približi organizovanoj proizvodnji. Nekoliko godina kasnije, 1892. godine, u Sarajevu je otvorena Zemaljska škola za tkanje ćilima, a njome je potom upravljala Zemaljska vlada pod nazivom Zemaljska tkačnica. Ćilimi su se izrađivali prema uzorcima starijih bosanskohercegovačkih primjeraka, a kvalitet njihove vune i izrade donio im je priznanja na izložbama u Beču, Parizu, Trstu i Zagrebu. Kako je proizvodnja rasla, a bosanski ćilim pronalazio put do sve većeg broja kupaca, javila se potreba da se posao proširi i organizuje u većem obimu. Tako se na Bistriku, u neposrednoj blizini tadašnjih vojnih objekata, počinju izrađivati i perzijski ćilimi, poznati kao „čvoraši“. Za njihov dizajn angažovan je i poseban stručnjak iz Perzije, a u istoj su se ćilimari izrađivali i gobleni i tkao bez. U priču o bistričkoj ćilimari tada ulazi i Mustaj-beg Fadilpašić, prvi gradonačelnik Sarajeva u austro-ugarskom periodu. Fadilpašić je 1892. godine predložio Zemaljskoj vladi da otkupi ćilimaru i proširi njen objekat. Vlada je prijedlog prihvatila, a prvobitnoj dvoetažnoj zgradi dograđen je još jedan sprat. Bistrička ćilimara tako nije bila samo mjesto na kojem su se tkale lijepe prostirke. Ona je bila jedan od ranih pokušaja da se znanje i vještina koje su generacijama živjele po bosanskim kućama uvedu u organizovanu proizvodnju i da se domaći tekstilni proizvod ponudi i izvan granica Bosne. Od ženskog razboja u kući do velike radionice na Bistriku – ćilim je za nekoliko decenija prešao dug put. Njegova prisutnost nije ostajala samo unutar četiri zida. Ćilim je kroz vrijeme ulazio i u svečane i javne prostore, pa ga možemo vidjeti i na fotografijama koje su zabilježile neke od važnih događaja u historiji Bosne i Hercegovine i nekadašnje Jugoslavije. U Jajcu je 1943. godine održano Drugo zasjedanje AVNOJ-a, dok je samo nekoliko dana ranije, 25. i 26. novembra, u Mrkonjić-Gradu održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Fotografije i muzejska građa danas nam čuvaju sliku tih prostora i ljudi koji su u njima učestvovali. A kada danas pogledamo stare fotografije tih događaja, među zastavama, govornicama, ljudima i svečano uređenim prostorima možemo prepoznati i detalje svakodnevne bosanske kulture. U tome je možda i posebna ljepota ćilima: nije pripadao samo jednoj kući, jednom gradu ili jednom običaju. Među brojnim poznatim gostima koji su kroz desetljeća dolazili u Sarajevo bio je i Josip Broz Tito. Njegovi dolasci u grad bili su veliki javni događaji, a Sarajevo je svoje goste dočekivalo uz obilježja vlastite tradicije i kulture. Ćilim je i tada imao svoje mjesto u takvim svečanim prizorima, podsjećajući da ovaj predmet nije bio samo dio kućnog interijera, već i prepoznatljiv simbol domaće rukotvorine. U drugoj polovini 20. stoljeća bosanski ćilim dobio je još jednu važnu ulogu – postao je dio turističke ponude Sarajeva. Nakon restauracije 1968. godine, unutrašnjost Brusa-bezistana dobila je novu namjenu i u njoj je uređena robna kuća „Bosna-folklor“, posvećena suvenirima i proizvodima kućne radinosti. Ćilim je u takvom ambijentu imao posebno mjesto. Skladne šare Posebna priča bosanskog ćilima jesu njegove šare. Na prvi pogled one mogu izgledati kao jednostavno nizanje rombova, zvijezda, cik-cak linija, trouglova i drugih geometrijskih oblika. Međutim, kada se malo bolje pogleda, vidi se koliko je truda trebalo da se od tako jednostavnih elemenata napravi skladna cjelina. Rombovi, nazubljene linije, zvijezde, rozete, pruge i različiti četverokraki oblici ponavljaju se u bezbroj kombinacija. Neki su motivi strogo geometrijski, dok se u drugima prepoznaju cvijet, list, grana ili neki drugi oblik iz prirode. Na pojedinim ćilimima motivi su raspoređeni u središnjem polju i oko njega, dok se kod drugih ponavljaju cijelom površinom, stvarajući ritam koji oku privlači pažnju. U narodnim tumačenjima pojedinim šarama pripisivala su se različita značenja. Romb se povezivao s plodnošću i životom, cik-cak linije s vodom i kretanjem, a zvijezde sa svjetlošću i nebeskim poretkom. Biljni motivi prirodno su se vezivali za život, rast i obnovu. Ipak, nije moguće svaku šaru na bosanskom ćilimu prevesti u jednu jedinu poruku. Značenje motiva mijenjalo se zavisno od kraja, vremena i same tradicije tkalje, pa je ćilim bolje posmatrati kao spoj zanata, estetike i kulturnog nasljeđa nego kao unaprijed zadanu šifru. A boje su toj priči davale poseban život. Crvena, plava, zelena, žuta, bijela, smeđa i druge nijanse nisu bile slučajno spojene. Zavisilo je od kraja, dostupnih sirovina i načina bojenja vune, ali i od ukusa same tkalje. Zato ni dva ćilima, čak i kada su tkana prema sličnom uzorku, nisu morala biti potpuno ista. U tome je i ljepota ručnog rada: svaki ćilim ima svoj karakter. Danas, kada ih gledamo u muzejima ili starim bosanskim kućama, možda više ne možemo sa sigurnošću pročitati svaku poruku koju je nekadašnja tkalja utkala u njegovu šaru. Ali možemo vidjeti njenu vještinu – i vrijeme koje je bilo potrebno da od obične niti nastane nešto što će generacijama ostati kao dio doma i sjećanja. Ali svaka priča o starim zanatima ima i svoju drugu stranu. Razvoj industrijske proizvodnje nakon Drugog svjetskog rata donio je promjene koje nisu zaobišle ni bosanski ćilim. Na tržištu su se počeli pojavljivati jeftiniji, mašinski izrađeni ćilimi, pa je ručni rad postajao sve manje konkurentan. Tkaonica ćilima na Ilidži nakon rata nastavila je raditi smanjenim intenzitetom, a početkom i sredinom sedamdesetih godina prestaje organizirana proizvodnja ručno tkanih ćilima. Time, međutim, nije nestao i sam ćilim. On se još tkao po kućama, a proizvodnja se nastavila i kroz zadruge poput „Bosna-folkora“. Industrija je mogla napraviti ćilim brže i jeftinije, ali nije mogla u potpunosti zamijeniti ruke tkalje, njeno iskustvo i onu malu nepravilnost koja je svakom ručno izrađenom primjerku davala posebnost. Nakon rata devedesetih godina pojavila su se udruženja i radionice koje su pokušale sačuvati ono što se moglo sačuvati. U Tuzli, Sarajevu, Visokom i drugim sredinama ponovo su se pojavile žene koje su sjele za razboj i nastavile ono što su prije njih radile majke, nane ili bake. Danas se tradicionalno tkanje njeguje u manjim sredinama, kroz udruženja, muzejske radionice i porodično prenošenje znanja.
IZVOR: avaz.ba