Direktor Međunarodnog teatarskog festivala za "Dnevni avaz": Pozivam političare da dođu na predstavu "Ratnice"
Pozivam ih da čuju svjedočanstva ljudi na čije živote njihove buduće odluke mogu direktno utjecati. To nisu neki apstraktni „onkološki pacijenti“. To su naše sugrađanke i sugrađani, kolegice, prijateljice, majke i sestre, kazao je Nihad Kreševljaković
Međunarodni teatarski festival MESS decenijama je prostor susreta različitih poetika, kultura i pogleda na svijet. Uoči ovogodišnjeg 66. izdanja Festivala, za „Dnevni avaz“ razgovaramo s direktorom MESS-a Nihadom Kreševljakovićem o tome šta danas znači biti međunarodni teatarski festival u Sarajevu, kakvu odgovornost umjetnost ima prema vremenu u kojem živimo te može li pozorište ostati po strani pred ratovima, nasiljem, nepravdom i društvenim podjelama. Ovogodišnji program otvara brojne teme – od Palestine, migracija i ksenofobije do institucionalnog nasilja, netolerancije, patrijarhata i nasilja nad ženama – a sve ih objedinjuje pitanje šta činimo kada sve to znamo. „Znamo. Šta sad?“ upravo je moto 66. MESS-a. MESS je decenijama prostor susreta različitih poetika, kultura i pogleda na svijet. Šta danas znači biti međunarodni teatarski festival u Sarajevu? - Mislim da danas nije dovoljno da međunarodni festival bude mjesto na koje dovodite predstave iz različitih zemalja. Međunarodni festival mora biti mjesto na kojem različita iskustva svijeta ulaze u stvarni dijalog. Sarajevo za to ima posebno iskustvo. Mi znamo šta znači biti izoliran, šta znači kada se granice zatvore, ali znamo i koliko je važno da u najtežim okolnostima ostanete povezani sa svijetom. MESS je tokom opsade upravo kroz kulturu održavao tu vezu. Zato međunarodni karakter MESS-a nije pitanje prestiža nego njegovog identiteta Koliko je teško napraviti selekciju u trenutku kada je svijet prepun tema koje traže da budu ispričane na sceni? - Umjetnost i nije toliko određena aktuelnošću koliko činjenicom da je njena centralna tema uvijek čovjek. Pitanje šta znači biti čovjek podjednako je važno u miru i u vremenu katastrofe, samo što ga katastrofe često učine brutalno vidljivim. Nemoguće je obuhvatiti sve ali festival nije informativni program i ne treba pokušavati napraviti teatarski pregled svih svjetskih kriza. Prevashodno biramo predstave koje imaju umjetničku vrijednost, a onda među njima tražimo one koje međusobno komuniciraju i govore nešto važno o vremenu u kojem živimo. Ovogodišnjih pet predstava govore o Palestini i gubitku doma, migracijama i ksenofobiji, proizvodnji neprijatelja i institucionalnom nasilju, suživotu i netoleranciji, patrijarhatu i nasilju nad ženama. Različite su, ali ih povezuje isto pitanje odgovornosti: šta činimo kada sve to znamo? Koliko je MESS tokom godina mijenjao svoju publiku, a koliko je publika mijenjala sam festival? - Postoje generacije i generacije ljudi koji su odrasli uz MESS. Niko od nas koji danas radimo na Festivalu nije bio ni rođen kada je MESS osnovan 1960. godine. I mi sami imamo sjećanje na Festival iz perspektive publike. Sigurno postoje zajedničke crte svih tih generacija, a jedna od njih je prepoznavanje teatra kao prostora komunikacije i slobode. Kada smo pokrenuli programe za mlade, željeli smo da odrastanje uz MESS počne što ranije, jer vjerujemo da takvo iskustvo na određen način oplemenjuje i društvo u kojem živimo. S druge strane, nama jeste važno kako publika doživljava Festival. Bez nje bi naš posao bio uzaludan. Publiku zaista doživljavamo kao suštinski dio onoga što MESS jeste. Zato se MESS nije mijenjao samo pred svojom publikom nego i zajedno s njom. Zato nastojimo ostati pristupačno mjesto i ta socijalna dimenzija Festivala nam je veoma važna. Upravo zato što se teatar često doživljava kao elitna umjetnost, smatramo da mora biti dostupan svima. Podjednako su nam važni svi, od najmlađih do penzionera… Svi oni koji, kao i mi, MESS doživljavaju kao važan dio identiteta ovog grada i ove zemlje. Sarajevo ima snažnu teatarsku tradiciju.Šta je ono što MESS danas može ponuditi Sarajevu, a što ne može nijedan drugi festival? - Ne bih rekao da nešto „ne može nijedan drugi festival“, jer ne mislim da kulturu treba posmatrati kao takmičenje institucija. Ono što MESS može ponuditi jeste ono što proizlazi iz njegovog vlastitog iskustva: više od šest decenija međunarodnog teatra, eksperimenta, susreta i umjetničke slobode. MESS je preživio različite države, sisteme, rat i opsadu, i upravo zato ima obavezu da ne postane samo manifestacija koja jednom godišnje dovede nekoliko dobrih predstava. Njegova vrijednost je u tome da Sarajevo ostane dio međunarodnog teatarskog razgovora i da ono o čemu govorimo ovdje bude jasan, artikuliran glas ljudi koji iz vlastitog iskustva znaju kolika je i moć i odgovornost umjetnosti. Koliko je važno da na MESS-u budu prisutne predstave koje publici nisu nužno „lake“ ili komforne? - Veoma. Ne mislim da dobra umjetnost mora biti teška niti da je nelagoda sama po sebi umjetnička vrijednost. Ali ako festival počne birati samo ono što neće nikoga uznemiriti, onda prestaje biti MESS. Teatar je jedno od rijetkih mjesta na kojem još možemo sjediti zajedno i gledati nešto što možda ne potvrđuje ono što već mislimo. Ponekad je upravo nelagoda početak ozbiljnog razgovora. Kada tome dodamo da ni svijet, kao ni prostor u kome mi živimo nije nimalo lahko okruženje onda su stvari još jasnije. Bježanje od stvarne slike svijeta nije ono što je karakterizira MESS, a ne mislim da je to bilo dobro za bilo koga, bilo da se radi o institucijama ili pojedincima. Postoji li predstava iz ovogodišnjeg programa za koju biste posebno voljeli da nakon nje publika ostane da razgovara? - Iskreno, volio bih da se razgovara nakon svih. Ali možda je ove godine još važnije da nakon nekih predstava ne razgovaramo samo o predstavi nego o sebi. „Slučaj Pelicot“, „Sigurno mjesto“, „Vještice iz Salema“, „Pad Granade“ i „Ničija zemlja“ na vrlo različite načine gledaoce dovode pred pitanje vlastite odgovornosti. Najgore bi bilo da izađemo, kažemo „odlična predstava“ i nastavimo potpuno isto. Upravo zbog okolnosti u kojim realiziramo ovogodišnji festival smatrali smo da je važno da upravo ta ukupna slika bude ono po čemu će publika moći ocijeniti ovogodišnji festival. MESS je nastao kao festival koji prelazi granice – geografske, umjetničke, pa i ideološke. Koje granice danas najviše treba prelaziti? - Možda prije svega granicu između znanja i djelovanja. Nikada nam toliko informacija nije bilo dostupno. Znamo šta se događa hiljadama kilometara od nas gotovo u trenutku u kojem se događa. Problem više nije samo u tome što ne znamo. Problem je što smo naučili živjeti sa znanjem koje nas ni na šta ne obavezuje. Zato je tema ovogodišnjeg festivala odgovornost a ovogodišnji moto tako jednostavan: „Znamo. Šta sad?“ Kako vidite položaj mladih teatarskih autora i autora iz regiona na velikoj međunarodnoj sceni? - Mislim da ovdje imamo mnogo talentiranih autora, ali pored talenta, njima su potrebni i bolji produkcijski uslovi, prostor da rade, ali možda još više prilika da njihov rad bude viđen izvan sredine u kojoj je nastao. U budućnosti MESS će sigurno mnogo ozbiljnije raditi na tome da postane i platforma za promociju domaćih autora. U tom smjeru ide i pokretanje programa Male scene, posvećene domaćim nezavisnim produkcijama, u kojem predstavljamo „Snajper“, „Smrtni ishod atletskih povreda“ i „Njih više nema“. Tu su i naše koprodukcije poput „Deinos“ Amile Terzimehić, kojim istovremeno želimo otvoriti više prostora savremenom plesu. MESS ima međunarodne veze građene decenijama i mislim da imamo obavezu da ih više koristimo i u obrnutom smjeru: nije dovoljno dovoditi međunarodni teatar u Sarajevo; želimo pomoći da ono najbolje što nastaje ovdje ode iz Sarajeva prema međunarodnoj sceni. Na tome ćemo u narednom periodu raditi mnogo ozbiljnije. Da li Sarajevo još ima onu vrstu kulturne energije zbog koje međunarodni umjetnici žele doći upravo ovdje? - Ima. Vjerovatno više nego smo nekad i sami svjesni toga, ali tu energiju ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. Sarajevo još uvijek nosi vrlo snažno kulturno i historijsko značenje i umjetnici ga ne doživljavaju kao samo još jednu stanicu na turneji. Ali reputacija se može naslijediti samo određeno vrijeme. Poslije toga morate dokazivati da je grad i dalje mjesto u kojem se nešto događa, u kojem postoje publika, radoznalost, sloboda i stvarna potreba za umjetnošću. Šta je za vas lično najveći izazov MESS-a danas – očuvati tradiciju ili stalno iznova unositi neke inovacije u festival? - Ne vidim to kao izbor. Tradicija MESS-a upravo je u tome da se mijenja. Festival koji je nastao kao Festival malih i eksperimentalnih scena izdao bi vlastitu tradiciju kada bi tradiciju shvatio kao ponavljanje onoga što je već radio. Treba sačuvati vrijednosti koje su uspostavljene tokom cijelog perioda postojanja festivala. Danas su to i međunarodnost, umjetnička sloboda, otvorenost prema eksperimentu i spremnost da govorimo o svom vremenu. Forme kroz koje to radimo moraju se stalno mijenjati. Čak i činjenicu da je finansijska situacija u kojoj MESS radi sve lošija, mi vidimo kao izazov na koji treba odgvoriti na način da sačuvamo suštinu onoga što MESS jeste, a MESS je u svojoj suštini tradicionalno promjenjiv. To je prirodno za instituciju koja nastoji voditi dijalog s vremenom i prostorom svog djelovanja. Kada biste morali jednom rečenicom objasniti nekome ko nikada nije bio na MESS-u zašto bi trebalo da dođe – šta biste mu rekli? - Dođite ako od teatra ne očekujete samo da vam pokaže nešto što već znate, nego da vas natjera da se zapitate šta ćete učiniti s onim što znate. I iskoristio bih ovu priliku da još jednom pozovem sve političarke i političare, a posebno one koji će se naći na listama za Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, da dođu na predstavu „Ratnice“ Nermina Hamzagića. Ulaz je besplatan, predstava je otvorena za sve, ali je prije svega napravljena za njih. Govori o borbi onkoloških pacijenata s bolešću, ali i sa sistemom koji im otežava pristup liječenju. Mnogo je stvari u ovoj zemlji i svijetu koje bismo željeli promijeniti, a na koje ne možemo neposredno utjecati. Ovo nije jedna od tih stvari. Ovdje postoje konkretne odluke koje se mogu donijeti, zakoni koji se mogu mijenjati i sredstva koja se mogu osigurati. Ljudi koji traže naše glasove da bi naredne četiri godine sjedili u Parlamentu Federacije traže i odgovornost koja uz te glasove dolazi. Zato ih ne pozivamo samo da pogledaju predstavu. Pozivamo ih da čuju svjedočanstva ljudi na čije živote njihove buduće odluke mogu direktno utjecati. To nisu neki apstraktni „onkološki pacijenti“. To su naše sugrađanke i sugrađani, kolegice, prijateljice, majke, sestre. Ako ovogodišnji MESS postavlja pitanje „ZNAMO. ŠTA SAD“, onda su „Ratnice“ možda njegov najkonkretniji primjer. Ne tražimo od politike da učini nemoguće. Tražimo da učini ono što može. I samo odbijanje šutnje je čin Da li danas od umjetnosti očekujemo da samo govori o stvarnosti ili i da na nju na neki način reaguje? - Ne mislim da umjetnost mora popravljati svijet niti da umjetniku treba propisivati neki politički zadatak. Umjetnost prije svega mora biti slobodna, a sloboda podrazumijeva i odgovornost. U vremenu u kojem svjedočimo nasilju, nepravdi i oduzimanju ljudskog dostojanstva, ne mislim da je dovoljno da umjetnost samo registrira stvarnost kao neutralni posmatrač. Nekada je već samo odbijanje šutnje čin. Ne mora svaka predstava ponuditi odgovor, ali dobra predstava može učiniti da nakon nje više ne možemo tako jednostavno nastaviti kao da ništa nismo vidjeli. Generalno, nije dobro kada čovjek, a posebno umjetnik, sebe uvjeri da se ništa ne može promijeniti i pristane na normalizaciju nenormalnog. Uostalom, oni kojima odgovaraju šutnja i ravnodušnost vrlo dobro znaju da javna reakcija nije nevažna. Upravo zato se toliko energije ulaže u to da se pažnja skrene, da se relativizira ili da se o nekim stvarima jednostavno prestane govoriti. Palestina je danas možda najočitiji primjer. Ako neko toliko želi da prestanemo govoriti o genocidu, onda je to možda najbolji dokaz da naše odbijanje šutnje ipak nešto znači.
IZVOR: avaz.ba