Arsène Wenger je prije 30 godina stigao u Arsenal: Od 'Ko je, dovraga, on?' do čovjeka koji je promijenio engleski nogomet
Prije tri decenije malo je ko u engleskom nogometu mogao pretpostaviti kakve će posljedice imati odluka Davida Deina da na mjesto menadžera Arsenala dovede gotovo nepoznatog Francuza Arsènea Wengera. U ljeto 1996. godine Arsenal se nalazio u periodu velikih turbulencija. Bruce Rioch je dobio otkaz, a ekipu su privremeno vodili Stewart Houston i Pat Rice. U javnosti su kružile različite informacije o tome ko bi mogao preuzeti klupu, među kojima i mogućnost dolaska Johana Cruyffa.
Prije tri decenije malo je ko u engleskom nogometu mogao pretpostaviti kakve će posljedice imati odluka Davida Deina da na mjesto menadžera Arsenala dovede gotovo nepoznatog Francuza Arsènea Wengera. U ljeto 1996. godine Arsenal se nalazio u periodu velikih turbulencija. Bruce Rioch je dobio otkaz, a ekipu su privremeno vodili Stewart Houston i Pat Rice. U javnosti su kružile različite informacije o tome ko bi mogao preuzeti klupu, među kojima i mogućnost dolaska Johana Cruyffa. U takvoj atmosferi, tadašnji potpredsjednik Arsenala David Dein okupio je igrače kako bi ih obavijestio da će klub uskoro dobiti novog menadžera. Dein, poznat po svom optimizmu, želio je ekipi predstaviti novog trenera kao veliko pojačanje. „Njegovo ime je Arsène Wenger“, rekao je. Uslijedila je kratka tišina, a onda se iz svlačionice začuo glas jednog od igrača: „Ko je, dovraga, on?“ Reakcija je zapravo odražavala tadašnje raspoloženje u engleskom nogometu. Wenger je bio gotovo potpuni stranac engleskoj publici, a londonski Evening Standard je uoči njegovog zvaničnog imenovanja 30. septembra 1996. godine na svojim bilbordima postavio pitanje: „Arsene Who?“ Tri decenije kasnije, odgovor na to pitanje dobro je poznat. Wengerov dolazak u Arsenal pokazao se kao jedna od najznačajnijih menadžerskih odluka u modernoj historiji engleskog nogometa. Francuz nije samo dokazao da strani trener može uspjeti u Engleskoj već je svojim radom pomogao da se promijeni čitava kultura tamošnjeg nogometa. Kada je stigao u Arsenal, Wenger je svlačionicu opisao kao izrazito „englesku“ po kulturi i načinu funkcionisanja. Njegova prva pojačanja bila su igrači koje šira engleska javnost gotovo nije poznavala – Patrick Vieira i Rémi Garde. Kada je 2018. godine napustio klub, situacija je bila potpuno drugačija. Premier League je već bila takmičenje u kojem su svlačionice gotovo svih klubova predstavljale svojevrsne međunarodne zajednice. Pionir dolaska stranih trenera Wenger je bio jedan od ključnih ljudi u procesu koji je promijenio lice engleskog nogometa. Nakon njega na klupe velikih klubova stigli su Gérard Houllier i Rafael Benítez u Liverpool, a potom i José Mourinho u Chelseaju. Ironično, Wenger i Ferguson razvili su jedno od najvećih rivalstava u historiji Premier League, ali je upravo Wengerov uspjeh otvorio vrata generaciji stranih trenera koji su kasnije dolazili u Englesku. Njegov utjecaj nije bio ograničen samo na najveće klubove. Potraga za stranim stručnjacima zahvatila je čitavu ligu, pa su klubovi poput Tottenhama pokušavali s trenerima kao što su Christian Gross i Jacques Santini. Wenger je, međutim, stigao u trenutku kada su se i šire okolnosti u Engleskoj mijenjale. Chelsea je već bio počeo prihvatati utjecaje kontinentalnog nogometa imenovanjem Ruuda Gullita, dok je politička i društvena klima Velike Britanije također postajala otvorenija prema Evropi. Tony Blair uskoro je trebao postati premijer, a u Veliku Britaniju dolazio je sve veći broj radnika iz drugih evropskih zemalja. Istovremeno, novac koji je pristizao kroz televizijska prava, posebno zahvaljujući Skyju, učinio je Englesku jednom od najprivlačnijih destinacija za nogometaše iz cijelog svijeta. Prvi trener koji nije bio Britanac ili Irac, a koji je dobio posao u engleskoj prvoj ligi, bio je Dr Jozef Venglos. Aston Villa ga je angažovala 1990. godine. Venglos je, međutim, odgovarao gotovo svim tadašnjim stereotipima o stranim trenerima – bio je stranac, akademski obrazovan, nekonvencionalan i izrazito posvećen taktici. Njegov neuspjeh dodatno je učvrstio skepticizam prema trenerima koji dolaze izvan Britanije. Wenger je na prvi pogled mogao izgledati kao još jedan takav primjer. Zbog naočala i činjenice da je govorio pet jezika dobio je nadimak Le Professeur. Njegov kapiten Tony Adams opisao ga je kao „nastavnika geografije“, dok je Ian Wright zbog njegove nespretnosti i ozbiljnog držanja koristio nadimak Clouseau. Wright se čak jednom našalio s Wengerom tokom lažne uzbune zbog bombe. Dok su se saigrači zabavljali, zbunjeni Wenger je pokušavao shvatiti šta se događa. Fergusonov skepticizam prerastao u veliko rivalstvo Ni Sir Alex Ferguson u početku nije vjerovao da će Wenger napraviti ozbiljnu razliku. „Arsène Wenger je bio u Japanu, on ne zna ništa o engleskom nogometu“, govorio je tada Ferguson. Time je postavljen temelj za jedno od najvećih rivalstava Premier League. Wenger i Ferguson godinama su se borili za trofeje, a njihov odnos postao je toliko napet da ga je Ferguson kasnije opisao kao „toksičan“. Ipak, čak su i ljudi koji su pripadali tradicionalnom engleskom nogometu s vremenom priznali koliko je Wenger promijenio igru. Neil Warnock, jedan od njegovih najvećih kritičara, kasnije je rekao da je Wenger „promijenio cijeli tok engleskog nogometa“. Prema Warnocku, Wenger je natjerao ljude koji su decenijama bili u nogometu da shvate kako se moraju prilagođavati novim vremenima – od ishrane i fizičke pripreme do novih metoda rada. Od „magarca“ do šampiona Jedan od najupečatljivijih trenutaka Wengerove prve ere dogodio se 1998. godine, kada je Arsenal osvojio svoju prvu titulu Premier League pod njegovim vodstvom. U pobjedi od 4:0 protiv Evertona viđen je potez koji je na najbolji način pokazao kako Wenger mijenja percepciju engleskog nogometa. Steve Bould, štoper, izašao je iz posljednje linije i preciznim dodavanjem pronašao Tonyja Adamsa koji je utrčavao naprijed. Adams je završio akciju i postigao pogodak. „Možete li vjerovati?!“ uzvikivao je tada komentator Martin Tyler. Potez je simbolizirao promjenu koja se događala. Adams, kojeg su ranije često predstavljali kao tipičnog engleskog „ograničenog“ defanzivca, pod Wengerom je postao dio ekipe koja je igrala drugačiji, tehnički zahtjevniji nogomet. Wenger pritom nije pokušao potpuno izbrisati engleski identitet svoje ekipe. Naprotiv, zadržao je snažnu domaću jezgru koju su činili Adams, Bould, Nigel Winterburn i Lee Dixon, a oko nje je gradio novu ekipu. U Arsenal su stigli Patrick Vieira, Emmanuel Petit i Marc Overmars, dok je Dennis Bergkamp dobio prostor da pokaže puni potencijal. „Postojale su glasine da mu je savjetovano da se riješi zadnje četvorke“, prisjetio se Winterburn. „Ali mislim da je sam donio odluke kada je vidio kako igrači treniraju i igraju i kakvu želju imaju.“ Kasnije su stigli Thierry Henry, Robert Pires i Freddie Ljungberg, a Arsenal je pod Wengerom dosegao još veće visine. Vrhunac je predstavljala generacija „Invincibles“, koja je sezonu Premier League 2003/04 završila bez poraza. Ishrana, kondicija i potpuno drugačiji pristup Wengerova revolucija nije se odnosila samo na taktiku. Jedan od njegovih najvažnijih doprinosa bio je način na koji je promijenio odnos prema fizičkoj pripremi, ishrani i oporavku igrača. U Arsenal je stigao sportski naučnik Dr Yann Rougier, a Wenger je insistirao na metodama koje su tada bile neuobičajene u engleskom nogometu. Ferguson, koji je predvodio dominantni Manchester United, s velikom dozom opreza gledao je na novine koje su dolazile iz Arsenala. Kada je Glenn Hoddle, tadašnji selektor Engleske i Wengerov poznanik iz perioda dok je Francuz radio u Monacu, angažovao Rougiera tokom Svjetskog prvenstva 1998. godine, igrači Uniteda vratili su se puni pohvala za njegov pristup ishrani. Ferguson je zbog toga tražio da se ispita rad Engleske reprezentacije. Danas bi se veliki dio tih metoda smatrao sasvim uobičajenim. Među njima je bila i upotreba kreatina kao dodatka prehrani. Wenger je također uveo stroga pravila o ishrani. Čokolada je u Arsenalu bila zabranjena, iako igrači nisu uvijek poštovali pravila. Winterburn je kasnije otkrio da su igrači čekali da Wenger ode, nakon čega bi odlazili do malog kioska, kupovali čokoladice i krišom ih jeli. Poznata je postala i Wengerova „Evian broccoli“ dijeta, odnosno insistiranje na zdravijoj ishrani u vrijeme kada je alkohol, posebno pivo, bio uobičajen dio života profesionalnih nogometaša. To je bilo posebno važno za Tonyja Adamsa, koji je u to vrijeme javno govorio o svom problemu s alkoholizmom. Adams je kasnije Wengerov pristup ishrani i činjenicu da je prestao konzumirati alkohol povezao s transformacijom svoje karijere. Ono što je tada djelovalo radikalno danas je standard među vrhunskim nogometašima. Od masaže do analize podataka Wenger je promijenio i način na koji se igrači pripremaju za utakmice i oporavljaju nakon njih. Glenn Hoddle je, govoreći o Wengerovom pristupu, rekao da je Engleska u tom pogledu ranije živjela u svojevrsnom „mračnom dobu“. Prisjetio se da u Tottenhamu nikada nije imao masažu niti je radio posebno hlađenje nakon treninga i utakmica. Kod Wengera je, kako je naveo, postao fleksibilniji i fizički spremniji nego ranije. Arsenal je angažovao francuskog osteopatu Philippea Boixela, kao i engleskog psihologa Davida Elliotta. Klub je među prvima počeo sistematski koristiti savremenu analitiku, a Arsenal je bio prvi klub koji se priključio kompaniji ProZone i koristio statističke podatke za detaljnu analizu učinka igrača. Brojne stvari koje su danas sastavni dio profesionalnog nogometa tada su predstavljale novinu. Wenger je insistirao na detaljima koji su obuhvatali gotovo svaki segment rada – od treninga i ishrane do psihološke pripreme i statističke analize. Čovjek koji je postao žrtva vlastite revolucije Paradoks Wengerove priče jeste u tome što su njegove najveće inovacije s vremenom postale toliko uobičajene da su prestale izgledati kao inovacije. Metode koje su u početku izazivale podsmijeh ili nepovjerenje postale su standard u Premier League. Njegova „francuska revolucija“ na kraju je postala dio svakodnevice engleskog nogometa. U tom smislu, Wenger je na određeni način postao žrtva vlastitog uspjeha. Ono što je nekada predstavljalo njegovu konkurentsku prednost više nije bilo ekskluzivno. Kada je 2018. godine napustio Arsenal, njegov doprinos engleskom nogometu već je bio mnogo širi od broja osvojenih trofeja. Njegov uspjeh otvorio je vrata velikom broju stranih trenera, promijenio odnos prema igračima iz drugih zemalja i pomogao stvaranju međunarodnog karaktera Premier League. Tek nakon što su Wenger i Ferguson završili svoju dugogodišnju borbu, Škot je otvoreno govorio o značaju svog najvećeg rivala. „Arsène je, bez ikakve sumnje, jedan od najvećih menadžera Premier League i ponosan sam što sam bio njegov rival, kolega i prijatelj“, rekao je Ferguson nakon Wengerovog odlaska iz Arsenala. Wenger bi vjerovatno s podignutom obrvom dočekao opis „prijatelj“, imajući u vidu njihovo burno rivalstvo. Ali 30 godina nakon njegovog dolaska u London, mnogo je manje dileme oko odgovora na pitanje koje je svojevremeno odjeknulo u svlačionici Arsenala: Ko je Arsène Wenger? Čovjek koji je pomogao da se promijeni način na koji se engleski nogomet igra, trenira i razumije.
IZVOR: federalna.ba