CIA je još krajem osamdesetih čitala intervju s urednikom Oslobođenja
U američkom izvještaju iz 1989. novinar Hajrudin Redžović pronašao je svoj intervju s urednikom Kemalom Kurspahićem. Jugoslavije više nema, ali pitanje postavljeno prije 37 godina još stoji: zašto Bosna šuti dok drugi govore u njeno ime?
Ne znam prate li nas danas.Ako prate, nadam se da su barem pretplaćeni.Ali 1989. godine Amerikanci su čitali šta pišemo. I bar u ovom broju nisu birali nasumice.Dokaz je izvještaj JPRS-EER-89-075, objavljen 3. jula 1989. pod naslovom „East Europe“. Joint Publications Research Service, skraćeno JPRS, radio je u okviru američkog sistema praćenja otvorenih izvora povezanog s Foreign Broadcast Information Serviceom – FBIS-om, službom koja je bila u sastavu CIA-e.Dakle, nije to bila CIA koja prisluškuje.Bila je to CIA koja čita.Nije bilo agenata u balonerima, mikrofona u pepeljarama ni crnih limuzina parkiranih preko puta redakcije. Američka obavještajna zajednica jednostavno je pratila novine, radio i televiziju, prevodila ono što je smatrala relevantnim i dostavljala to ljudima kojima je posao bio da razumiju svijet prije nego što se svijet zapali.A Jugoslavija je 1989. već mirisala na benzin.Zato vrijedi pogledati šta su iz njenog ogromnog novinskog mora Amerikanci izdvojili u tom broju izvještaja. Pod naslovom YUGOSLAVIA nalaze se samo četiri priloga: dva iz zagrebačkog političkog nedjeljnika Danas, jedan iz dnevnog lista Vjesnik i intervju objavljen u omladinskom Poletu.Danas je tada bio među najutjecajnijim političkim nedjeljnicima u Jugoslaviji, zagrebački pandan beogradskom NIN-u. Ta dva lista nisu samo izvještavala o jugoslavenskoj politici; često su određivala teme o kojima će država naredne sedmice raspravljati. Vjesnik je bio velika dnevna novina, a Polet mnogo mlađi, drskiji i manje sklon tome da prije pitanja provjeri smije li ga postaviti. U to vrijeme bio sam Poletov dopisnik iz Sarajeva.U takvom društvu Amerikanci su izdvojili razgovor s glavnim i odgovornim urednikom sarajevskog Oslobođenja Kemalom Kurspahićem. Nisu, dakle, preveli tekst objavljen u Oslobođenju. Preveli su intervju iz Poleta zato što ih je zanimalo šta misli čovjek koji uređuje Oslobođenje.To je mala, ali važna razlika.Dok su se jugoslavenski politički centri međusobno nadvikivali, strani analitičari očito su znali da se stav Bosne i Hercegovine ne traži samo u saopćenjima Centralnog komiteta. Tražio se i u redakciji lista koji je decenijama bio mnogo više od novina: institucija, politički seizmograf i jedan od rijetkih zajedničkih prostora zemlje sastavljene od više historija nego kvadratnih kilometara.To ne znači da je CIA Oslobođenju dodijelila orden za novinarstvo. Znači nešto ozbiljnije: procijenjeno je da je razmišljanje njegovog glavnog urednika dovoljno važno da bude prevedeno, arhivirano i dostupno američkim državnim analitičarima.Trideset sedam godina poslije, kopajući po digitalnoj arhivi, najprije sam ugledao vlastito ime bez kvačica: Hajrudin Redzovic.Američka mašina očito nije znala šta će s našim „ć“, ali je znala šta vrijedi sačuvati.Naslov intervjua bio je „Mudrost šutnje“. Amerikanci su ga preveli kao „The Wisdom of Silence“, a cijeli razgovor u izvještaju naslovili „Sarajevo Editor on Bosnian Controversies“. Nisu samo preveli riječi; naslovom su rekli šta vide: Bosnu, kontroverze i šutnju.A kada sam ponovo pročitao pitanja i odgovore iz 1989, shvatio sam da arhiva nije sačuvala samo ime jednog novinara i stav jednog urednika.Sačuvala je pitanje koje Bosna još nije riješila. Intervju je objavljen u Poletu, br. 407, 21. aprila 1989, na stranicama 22–23. Već u prvom pitanju stoji da se Hrvatskoj zamjera šutnja, a Bosni i Hercegovini to što nema jasan stav o procesima na jugoslavenskoj političkoj sceni.U američkom prijevodu: „Bosnia-Hercegovina is being reproached for not taking a stand“ — Bosni i Hercegovini zamjera se što ne zauzima stav.Promijenile su se države, zastave, partije i granice. Optužnica protiv Bosne ostala je zapanjujuće slična: dok drugi proizvode događaje i tumačenja, ona kasni s vlastitom rečenicom.Kontekst je bio težak. Iza Bosne i Hercegovine bili su Agrokomerc, Neum i politički potresi koji su gutali ljude, institucije i povjerenje. Pred njom su bili mitinzi, nacionalni programi i takozvana antibirokratska revolucija. U intervjuu se još govorilo o demokratizaciji Saveza komunista, javnosti rada i snazi institucija.Tada se još moglo vjerovati da će razum stići prije tenkova.Kurspahić je insistirao na nečemu što danas zvuči gotovo revolucionarno: stav pojedinca ili grupe ne može se automatski pripisivati cijelom narodu. Odgovornost mora imati ime i prezime. Nacija ne može biti zamjenski optuženik kada je pravi krivac političar, urednik, partijski komitet ili grupa koja govori glasnije od svih ostalih.Jugoslavija ga nije poslušala. Ni mi se, iskreno, nismo naročito popravili.Krivac je uvijek konkretan. Na Balkanu je presuda gotovo uvijek kolektivna. Naslov „Mudrost šutnje“ nije bio pohvala šutnji. U američkom prijevodu Kurspahić kaže: „Anatemiziranje drugačijih mišljenja u Jugoslaviji podstaklo je mudrost šutnje, ali upravo nam je ona najmanje potrebna u traženju rješenja.“ Upozoravao je na sistem u kojem javna anatema proizvodi stratešku tišinu: ljudi vide šta se događa onome ko progovori i zaključe da je najpametnije ne reći ništa.U razgovoru je spomenut profesor Fuad Muhić, koji je Miloševićevu politiku uporedio sa staljinizmom. Uslijedili su zahtjevi da bude isključen, uklonjen i kažnjen. Nije se raspravljalo o njegovoj tvrdnji; raspravljalo se o njegovom pravu da je izgovori.Spomenuta je i izmišljena priča o navodnom sastanku Azema Vllasija s bosanskohercegovačkim rukovodiocima u sarajevskom hotelu Evropa. Vijest je bila dovoljno zapaljiva da putuje, a provjera dovoljno nezanimljiva da zaostane.Muhić je preminuo 1992. godine, nakon ranjavanja iz vatrenog oružja, u okolnostima koje nikada nisu do kraja razjašnjene. Vllasi je iste 1989. uhapšen pod optužbom za „kontrarevolucionarno djelovanje“, iz zatvora je pušten u aprilu 1990, a poslije je radio kao advokat i politički savjetnik na Kosovu.Laž o sastanku nije preživjela provjeru. Sistem koji ju je trebao provjeriti preživio je dovoljno dugo da uhapsi njenog glavnog junaka.Godina je 1989. Ako vam zvuči kao jutrošnji pregled portala, nije problem u arhivi. Problem je u kalendaru, koji se kod nas uporno pravi da ide naprijed.Kurspahić je branio pravo na javnu riječ bez političke odmazde. Ne pravo da svako bude u pravu, nego pravo da se o njegovoj tvrdnji raspravlja argumentima. To je razlika između javnosti i tribunala, između novina i optužnice.Čitan trideset sedam godina kasnije, intervju prestaje biti samo dokument o Jugoslaviji pred raspadom. Postaje tekst o nama. Kemal Kurspahić tada je tek četiri mjeseca bio glavni urednik Oslobođenja. Na pitanje o pritiscima odgovorio je da ih nije bilo, a naglasio je i da je izabran uz učešće redakcije. Urednik, poručio je, odgovara vlastitoj savjesti i čitaocima.Ta bi rečenica danas mogla stajati iznad ulaza u svaku redakciju. Još bolje, kao detektor: svaki put kada urednik umjesto čitaoca ugleda stranku, vlasnika, oglašivača ili kabinet, upalila bi se crvena lampica.Oslobođenje je, prema Kurspahiću, moralo imati pravo da kritički posmatra javne organe, postavlja neugodna pitanja i objavljuje komentare koji neće svima biti po volji. To nije bio program rušenja institucija. Bio je to pokušaj da institucije ostanu vrijedne odbrane.Tražio je da intervju zadrži život. Danas se izjava reže na sedam sekundi i šalje u algoritamski rat.List je otvarao prostor kritici, uključujući kritici samog Oslobođenja, ali je granicu povlačio kod uvreda i raspirivanja međunacionalne sumnje. Otvorenost nije značila da svaka kanalizacija mora dobiti status izvora pitke vode.U intervjuu se govorilo i o omladinskoj štampi. Naši dani prodavali su desetine hiljada primjeraka. Nije bilo portala, društvenih mreža, SEO-naslova ni viralnih videa. Bilo je pitanja.Pokazalo se da je to opasnija tehnologija. Arhivske tekstove najlakše je pokvariti naknadnom pameću. Zato ovaj razgovor ne treba čitati kao proročanstvo niti od njegovih učesnika praviti ljude koji su unaprijed znali šta će se dogoditi. Nisu.U odgovorima ima optimizma da se jugoslavenska kriza može riješiti institucijama, otvorenijom raspravom i reformom političkog sistema. Kosovo je već bilo rana preko koje su svi dokazivali vlastitu verziju istine. Nacionalizam se više nije skrivao, ali rat još nije izgledao kao službeni raspored narednih godina.Historija nije ispunila nadu iz intervjua. Institucije su pale, dijalog je zamijenila artiljerija, a Oslobođenje je nekoliko godina kasnije štampano u skloništu ispod razorene zgrade, pod vatrom, kao dokaz da novine mogu izgubiti zidove, a ipak sačuvati kičmu. Godine 1992. BBC i Granada TV proglasili su Oslobođenje listom godine u svijetu.Upravo zato ovaj tekst vrijedi ponovo čitati. Ne zato što je pogodio svaki događaj, nego zato što pokazuje koliko je mogućnosti još bilo na stolu prije nego što je sto prevrnut. Na kraju intervjua pitao sam kuda ide Oslobođenje. Kurspahić je odgovorio da list treba jačati jugoslavensku orijentaciju i da Bosna i Hercegovina nema alternativu zajedničkom životu.Jugoslavije više nema. Bosna i Hercegovina postoji. A dio odgovora iz 1989. ostao je tvrdoglavo tačan: ova zemlja nema drugu mogućnost osim da različiti ljudi u njoj žive zajedno. Možemo mijenjati ustave, koalicije, zastave i visoke predstavnike. Rezervnu Bosnu nemamo.Zato me u arhivi nije najviše iznenadilo vlastito ime, niti činjenica da je američki servis preveo intervju iz zagrebačkog Poleta. Važnije je što su strani analitičari tada ozbiljno čitali glas urednika Oslobođenja dok smo mi, nekoliko godina kasnije, prestali slušati jedni druge.Arhive su bezobrazne: ne dopuštaju nam da se pravimo da je sve počelo jučer. One vrate rečenicu tačno onda kada bismo je najradije proglasili zastarjelom.Dok se u Beogradu i Zagrebu i danas nude gotove formule za Bosnu, Sarajevo prečesto nastupa kao demanti, a prerijetko kao politički autor.Godine 1989. tražile su se jasne, oštre i prepoznatljive pozicije Bosne i Hercegovine. Godine 2026. Bosna svakodnevno ulazi u vijesti, ali još nije sigurno ulazi li u njih svojim glasom ili opet šuti dok drugi govore u njeno ime.Amerikanci su preveli intervju.Bosna još prevodi samu sebe. Tekst je dio knjige u pripremi „Bosna i Hercegovina – posljednje godine u Jugoslaviji“
IZVOR: oslobodjenje.ba