Delić: Reforma socijalne zaštite traži jače ljude, bolje uslove, jasnija pravila
Aktuelni projekt Evropske unije „Jačanje ljudskih resursa centara za socijalni rad“ usmjeren je na to da se potrebe centara sagledaju kroz podatke i analize, a zatim povežu sa stručnim usavršavanjem
Centri za socijalni rad nalaze se na mjestu gdje se propisi i javne politike neposredno susreću sa životima građana. Upravo zato njihova organizacija, stručni kapaciteti i uslovi rada predstavljaju jedno od važnih pitanja reforme socijalne zaštite u Federaciji BiH. Aktuelni projekt Evropske unije „Jačanje ljudskih resursa centara za socijalni rad“ usmjeren je na to da se potrebe centara sagledaju kroz podatke i analize, a zatim povežu sa stručnim usavršavanjem, upravljanjem, sigurnošću zaposlenih, digitalizacijom i razvojem propisa. O tome šta bi ti procesi trebali donijeti sistemu i građanima razgovarali smo sa Adnanom Delićem, federalnim ministrom rada i socijalne politike. „Centri za socijalni rad nose ogroman dio sistema socijalne zaštite, ali su godinama ostajali na njegovoj margini. Od njih očekujemo da budu prva adresa kada porodica ostane bez prihoda, kada je dijete ugroženo, kada postoji nasilje, visokokonfliktni razvod, problem u ponašanju djeteta, invaliditet ili potreba starije osobe za podrškom. Pred njima su, dakle, sve složenije životne situacije, dok broj stručnih radnika, njihova specijalizirana znanja, tehnička opremljenost i sigurnost na radu često nisu pratili rast tih obaveza“, kaže Delić. Prema njegovim riječima, dodatni izazov predstavlja podijeljena nadležnost i finansiranje između različitih nivoa vlasti, zbog čega podrška građanima nije uvijek ujednačena. „Nama nije trebala još jedna opća procjena da u sistemu postoje problemi, nego precizna slika o tome gdje nedostaju ljudi, kakva znanja treba razvijati, s kojim se rizicima zaposleni suočavaju i kako ujednačiti način rada.“ U središtu reforme, smatra Delić, mora biti profesionalac koji zakonska prava pretvara u konkretnu podršku. „Kada govorimo o reformi socijalne zaštite, najčešće govorimo o zakonima, pravima i iznosima naknada. Sve je to važno, ali između propisa i čovjeka nalazi se stručni radnik koji taj propis mora pretvoriti u pravovremenu i kvalitetnu podršku. Ako njemu ne osiguramo znanje, jasne procedure, dovoljno vremena, sigurnost i odgovarajuće alate za rad, ni najbolje napisano pravo neće u praksi dati puni rezultat.“ Zbog toga je project „Jačanje ljudskih resursa centara za socijalni rad“ postavljen šire od pojedinačnih obuka. Analiza kapaciteta centara trebala bi pokazati gdje su najveće potrebe i dati osnovu za konkretnije planiranje. „Najvažnije je što ovaj projekt ne ostaje na pojedinačnim seminarima, nego povezuje podatke, planiranje, stručni rad i upravljanje. Analiza resursa i kapaciteta centara daje nam osnovu da odluke više ne donosimo prema pretpostavkama, nego prema stvarnom stanju na terenu.“ Jedan od ključnih rezultata projekta bit će izrada Akcionog plana jačanja sistema socijalne zaštite u Federaciji BiH za period 2026–2030. „Akcionim planom nalazi analize bi trebali biti pretočeni u konkretne mjere, jasno određene odgovornosti i rokove za njihovu realizaciju. Njegova vrijednost neće biti u tome da dobijemo još jedan strateški dokument, nego da precizno utvrdimo šta je potrebno mijenjati, ko je za to odgovoran, koliko je sredstava potrebno i na koji način ćemo pratiti rezultate.“ Posebna pažnja posvećena je i sigurnosti stručnih radnika, uključujući analizu rizika kojima su izloženi u svakodnevnom radu. „Da bismo donijeli odgovarajuće mjere zaštite, moramo znati s kakvim se rizicima zaposleni suočavaju, koliko su ti rizici učestali i na koji način institucije danas odgovaraju na njih.“ Projekt obuhvata različite vrste stručnog usavršavanja: od strateškog planiranja i finansijskog upravljanja do rada sa djecom u visokokonfliktnim razvodima i djecom s problemima u ponašanju. „Drugi važan rezultat jeste ulaganje u znanje koje se može neposredno primijeniti. Obuke o strateškom planiranju i finansijskom upravljanju pomažu rukovodiocima da bolje organiziraju ustanove, planiraju njihov razvoj i koriste raspoložive izvore finansiranja.“ Delić posebno izdvaja obuke koje se odnose na složene situacije u radu sa djecom. „Programi za rad s djecom u visokokonfliktnim razvodima, uključujući slučajeve nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja, kao i programi za rad s djecom s problemima u ponašanju, odgovaraju na situacije u kojima jedna pogrešna ili zakašnjela procjena može ostaviti dugoročne posljedice.“ Krajnji efekat projekta, ističe federalni ministar, ne treba mjeriti brojem aktivnosti nego promjenama u svakodnevnom radu centara. „Za građanina se rezultat ovog projekta neće mjeriti brojem održanih obuka ili napisanih dokumenata. Mjerit će se time da li je postupak jasniji i brži, da li dvije porodice u sličnoj situaciji dobijaju jednako stručan odgovor, da li se rizik prepoznaje ranije i da li stručni radnik ima više vremena za razgovor i rad s korisnikom, a manje za ponavljanje administrativnih poslova.“ U tom procesu važnu ulogu ima i digitalizacija. „U tome je važna i obuka za uvođenje i korištenje novog informacionog sistema eAward. Digitalizacija mora rasteretiti centre, povezati podatke i ubrzati postupke, a ne stvoriti još jedan paralelni posao.“ Dio projekta je i studijska posjeta Sloveniji, čija iskustva, prema Delićevim riječima, imaju smisla samo ako se prilagode domaćem kontekstu. „I studijska posjeta Sloveniji ima smisla ukoliko rješenja koja su se tamo pokazala dobrim prilagodimo našim nadležnostima, resursima i stvarnim potrebama.“ Federalno ministarstvo istovremeno radi na više reformskih procesa koji se odnose na socijalne usluge, stručni rad i deinstitucionalizaciju. „Evropski standard je sistem u kojem građanin zna koje mu usluge pripadaju, pod kojim uslovima ih može ostvariti i ko je odgovoran da ih pruži, sistem u kojem su postupci zasnovani na procjeni potreba i najboljem interesu korisnika, u kojem postoji kontrola kvaliteta, a zaposleni se kontinuirano stručno usavršavaju.“ Delić navodi da je pripremljen Zakon o socijalnim uslugama, koji je usvojen u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, dok se radi i na zakonskom okviru o osnovama stručnog rada u dječijoj i socijalnoj zaštiti. „Podrška projektne radne grupe važna je kako bi se pitanja stručnih standarda, profesionalnog razvoja, odgovornosti i kvaliteta uredila sistemski.“ Pri tome je važno razlikovati dva dokumenta koja imaju različite svrhe. „Važno je napraviti jasnu razliku između već usvojenog Akcionog plana za deinstitucionalizaciju i Akcionog plana jačanja sistema socijalne zaštite za period 2026–2030, čija je izrada jedan od očekivanih rezultata ovog projekta. Taj novi dokument treba objediniti nalaze analiza provedenih kroz projekt i ponuditi konkretan pravac za jačanje kapaciteta centara i unapređenje stručnog rada.“ Jačanje stručnih kapaciteta prati i finansijska podrška ustanovama. Delić navodi da je federalni nivo u prethodne tri godine osiguravao sredstva za kapitalne i tekuće potrebe centara. „Istovremeno, ne možemo od centara tražiti nove standarde bez ulaganja u uslove u kojima ih trebaju primjenjivati. Zbog toga smo u protekle tri godine kroz federalni budžet osiguravali transfere za kapitalne i tekuće potrebe centara za socijalni rad. Godišnje je za kapitalna ulaganja osiguravano do dva miliona KM, dok je za tekuće troškove, uključujući jačanje ljudskih resursa, izdvajano do milion KM. Riječ je o približno tri miliona KM godišnje, odnosno gotovo devet miliona KM u protekle tri godine.“ Prema njegovim riječima, time je federalni nivo snažnije uključen u podršku ustanovama koje su svakodnevno na prvoj liniji sistema socijalne zaštite. „Ovaj projekt je veza između propisa, ulaganja i njihove primjene. Zakon može odrediti standard, budžet može osigurati sredstva, ali su centri mjesto na kojem se vidi da li taj standard zaista živi.“ Posebno pitanje je sigurnost zaposlenih, jer se njihov rad često odvija u konfliktnim i rizičnim situacijama. „U centar za socijalni rad ljudi ne dolaze kada im je život jednostavan. Dolaze u trenucima gubitka, nasilja, siromaštva, porodičnog sukoba, zanemarivanja ili straha za dijete. Stručni radnik tada mora istovremeno razumjeti zakon, pravilno procijeniti rizik, razgovarati s ljudima koji su pod velikim pritiskom, sarađivati s policijom, školom, zdravstvom i pravosuđem te donijeti odluku koja može duboko utjecati na nečiji život.“ Zato, dodaje Delić, stručni razvoj mora biti kontinuiran. „To nije posao koji se može kvalitetno raditi samo na osnovu diplome stečene prije deset ili dvadeset godina. Potrebni su stalna edukacija, stručna podrška, supervizija, razmjena iskustava i jasni protokoli postupanja.“ Sigurnost zaposlenih povezuje i sa kvalitetom usluge koju dobijaju građani. „Ne možemo očekivati da socijalni radnik štiti dijete, žrtvu nasilja ili osobu u krizi, a da istovremeno nema odgovarajuću institucionalnu zaštitu kada je izložen prijetnji ili napadu. Zato već duže zagovaramo izmjene Krivičnog zakona Federacije BiH kojima bi socijalni radnici dobili status službene osobe u krivičnopravnom smislu.“ Na kraju, Delić održivost projekta vidi kroz nastavak primjene rezultata nakon završetka projektnih aktivnosti. To podrazumijeva korištenje analiza za planiranje kadrova i stručnih standarda, nastavak profesionalnog razvoja, jačanje supervizije i međusektorske saradnje, kao i dalji razvoj informacionog sistema. „Federacija sama ne može riješiti svako kadrovsko, prostorno i finansijsko pitanje, jer su odgovornosti raspoređene između Federacije, kantona, gradova i općina. Održivost zato podrazumijeva dogovor svih nivoa vlasti o tome šta je minimalni standard koji mora biti dostupan svakom građaninu, ko je odgovoran da ga osigura i na koji način će se finansirati.“ Uloga Evropske unije i organizacija koje provode projekt, dodaje, jeste da obezbijede znanje i metodologiju, ali trajnost rezultata zavisi od domaćih institucija. „Partnerstvo s Evropskom unijom i organizacijama koje provode projekt donijelo nam je znanje, metodologiju i prostor da zajednički razvijemo rješenja. Na domaćim institucijama ostaje odgovornost da ta rješenja preuzmu i nastave primjenjivati.“ A krajnji cilj reforme, prema riječima federalnog ministra rada i socijalne politike, nije uniformnost ustanova, nego ujednačen kvalitet podrške građanima. „Konačan cilj nije da svi centri izgledaju isto, nego da svaki čovjek, bez obzira na mjesto stanovanja, dobije stručan, pravovremen i dostojanstven odgovor. Kada to postane pravilo, a ne izuzetak, moći ćemo reći da smo rezultate ovog projekta zaista pretvorili u sistem.“ Projekat „Jačanje ljudskih resursa centara za socijalni rad“, koji finansira Europska unija (EU), usmjeren je na osiguravanje pouzdanih, pravednih i korisnički orjentisanih socijalnih usluga širom Bosne i Hercegovine (BiH). Projekat se provodi u Federaciji BiH, Republici Srpskoj i Brčko distriktu BiH, s posebnim naglaskom na podršku ranjivim grupama i usklađivanje sistema socijalne zaštite sa standardima Europske unije.
IZVOR: oslobodjenje.ba