Džemaludin Latić o svom romanu “Ždralovi sa istoka” koji govori o sudbini Bošnjaka u 20. stoljeću: Nisam ispisao historiju, već sudbinu svoga naroda i zemlje Bosne
Moj roman je roman-rijeka, dakle sastavljen od više romana kao cjelina, ali te su cjeline međusobno povezane
Džemaludin Latić, ugledni bošnjački i muslimanski intelektualac, pjesnik, publicista i romanopisac, objavio je prvi tom zamišljene tetralogije „Ždralovi sa istoka“, romana u kojem kroz sudbinu mladomuslimanskog pokreta govori o stradanju Bošnjaka, Bosni i vremenu u kojem su se preko njihovih leđa lomile velike ideologije 20. stoljeća. U razgovoru za „Avaz“ Latić govori o naslovu romana, „kur'anskoj poetici arabeske“, odnosu historijske i književne istine, stvarnim pismima iz zatvora koja su poslužila kao temelj romana, ali i o vlastitom književnom kredou. Balkanski poluotok Počnimo razgovor od naslova romana: „Ždralovi sa istoka“. Otkud ovakav naslov? - Odgovor se nalazi na prvoj stranici romana gdje sam citirao jedan dokument koga je Kasim ef. Dobrača, davno, 1970-tih, objavio u Analima GH biblioteke, a riječ je o pismu koje je, na bosančici i osmanskoturskom, Piri Ahmed-efendija iz Kaniže (južna Mađarska) krišom poslao sultanu na Portu 1689.g. Ahmed-efendija je Bošnjak, muhafiz posljednje karaule u Budimskom ejaletu, gdje je nekoliko hiljada naših sunarodnika bilo opkoljeno sedam godina i pobijeno u, vjerovatno, prvom genocidu nad nama. U tome pismu Piri Ahmed-efendija govori kako opkoljeni Bošnjaci gledaju prema istoku očekujući jata ždralova – prethodnice „islamske vojske“ iz Osmanli Devleta, koja će ih spasiti. Ni ta prethodnica ni ta vojska nikada se nisu pomolili. Moj roman, zamišljen kao tetralogija, a ovo je prvi tom, zapravo, tematizira gorku sudbinu muslimana na Balkanskom poluotoku nakon što ih je nestalo na Pirinejima, gdje su živjeli oko sedam stoljeća. Svoj ste roman napisali u „kur'anskoj poetici arabeske“, kako ste zapisali u uvodnom eseju Leptir sa šest krila. Kakva je to poetika? - „Ždralove sa istoka“ je napisao musliman obrazovan u evropskoj književnoj tradiciji, zapanjen romanom kao najpolimorfnijom formom, plodom primarno njezine, evropske kulture. Ali, poput Averosa (Averroes) u Borhesovom Alefu koji ne zna kako bi preveo ono mjesto u Aristotelovoj Poetici u kome se govori o tragediji -jer ta književna vrsta, kao ni roman, ne postoji u Averosovoj kulturi u kojoj Bog ravna događajima i ljudskim sudbinama!- ni ovaj muslimanski pisac ne zna kako bi riješio tu aporiju pa pribjegava kur'anskoj poetici arabeske, a to znači: on sklapa događaje u kakav-takav sklad, u cjelinu, ali ne kao demijurg iz antičke, i općenito evropske kulture, već kao monoteist koji ih opisuje post festum, kao posljedicu Božijeg predodređenja, u svijetu u kome Bog nije „mrtav“, već djeluje u svakom djeliću vremena..., u svijetu koji nikada nije „crni panoptikum“ antičke tragedije i evropskog romana počevši od Servantesa do, recimo, Gabrijela Garcije Markesa. U toj poetici događaji izviru i uviru, pa se ponovo negdje jave..., i tek kada se njihova paramparčad sagledaju u svome totalitetu, može se sagledati i njihova cjelina i sklad: obale se na početku samo naslute, na kraju se naziru njihovi jasni obrisi -kao u kur'anskim kazivanjima razasutim po cijeloj Knjizi kao neprevaziđenom književnoumjetničkom nad-znaku. Unutarnji svijet Književni kritičari Vas svrstavaju u postmodernističke romansijere bh. književnosti. Da li je to samo zbog toga što se Vi služite stvarnim ili izmišljenim dokumentima na temelju kojih gradite fabulu romana, ovdje su to Pisma Nisi koje glavni lik Tofa Velagić tajno šalje iz zatvora, ili...? -Teufik Tofa Velagić, jedan od najpoznatijih članova mladomuslimanske organizacije, moj ahbab, zaista je svoja pisma ilegalno slao svojoj rodici Enisi Karabeg iz zatvora, i on je ta pisma meni dao malo prije svoje smrti u svome stanu u Beču. Ja sam, na temelju tih pisama, izgradio fabulu svoga romana. U pravu ste, posmodernistički romansijeri se služe izmišljenim ili stvarnim dokumentima, citatima, fotografijama..., ali ja nisam samo po tome takav pisac, već i po „skokovima u Vremenu“, povezivanju bliskih i dalekih prostora, iznošenju unutarnjeg svijeta junaka, autobiografije i biografije, esejiziranju, toku svijesti iz podsvijesti, stilskom razlamanju rečenice, stiliziranju i isticanju iskaza, lirizmu itd. Mešin kredo U kakvom su odnosu historijska i književnoumjetnička istina u Vašem romanu? - Pisac nije obavezan da se striktno pridržava historijskih fakata; on ne ispisuje historiju jedne događajnosti, on nije historičar, nije naučnik; on je maštar...Ja nisam ispisao historiju mladomuslimanskog pokreta, nego sam, preko stradanja toga pokreta, vizualizirao i opisao sudbinu vlastitog naroda i zemlje Bosne u vremenu kada su se preko njihovih leđa sukobljavali nacizam i komunizam, dvije najstrašnije globalne i lokalne ideologije i prakse u najkrvavijem od svih stoljeća u povijesti. Moj roman je roman-rijeka, dakle: sastavljen od više romana kao cjelina, ali te su cjeline međusobno povezane, kako će se čitalac uvjeriti već u drugom tomu kada ga, ako Bog da, uskoro objavim. Kako vidite sebe kao romanopisca u kontekstu bh. književnosti? - Kao nasljednika rahmetli Mešinog kreda koje glasi: “Napisao sam svoga Derviša tek kada sam postao do kraja iskren prema sebi.“ Meni nisu trebale decenije da postanem „do kraja iskren prema sebi“ , ja ću dodati: i svome narodu – ja sam to u startu, i zauvijek. Akademik Ferid Muhić Ako postoje knjige za koje se opravdano može reći da su izuzetne, treba odmah naglasiti da roman Džemaludina Latića, Ždralovi sa istoka, iz više razloga zaslužuje mjesto na samom vrhu ove najekskluzivnije vrijednosne ljestvice. Brilijantni spisateljski dar autora, mnogostruko potvrđen u nizu njegovih prethodno objavljenih proznih djela, dramskih tekstova i poetskih zbirki, u ovom romanu zablistao je punim, mjestimično gotovo zaslijepljujućim sjajem u sva tri spomenuta žanrovska izraza. Rođeni pripovjedač, kova najboljih usmenih pripovjedača kakve pisana književnost praktično ne poznaje i kojih jedva da je još neki negdje ostao, dramski pisac ranga antičkih tragičara, Džemaludin Latić se u ovom romanu-rijeci potvrdio i kao prefinjeni lirski pjesnik koji pjeva istom hipnotičkom čarolijom i kada opjeva arkadijske prizore, i kada ponire u htonske misterije ponornice iz koje izvire duhovna ekstaza, i kada sagledava blijesak ljepote u duši ophrvanoj najcrnjim čemerom, kao što je to nekada činio Orfej, smirujući svojom lirom ljude, zvijeri, oblake i vjetar. Akademik Gradimir Gojer Bosna i Bošnjaci imaju razloga nakon ovog romana biti ne samo ponosni nego, prije svega, trijumfalno govoriti da postoji pisac koji najgore muke svoje i svoga naroda zna uobličiti u ono što je vrhunski literarni doživljaj. Svako se poglavlje ove knjige - svjedočanstva može čitati pojedinačno, a u cjelini ovo je knjiga o stradanju najboljeg dijela bošnjačke populacije. Roman "Ždralovi sa istoka", koji je prvi dio Latićeve logorologije, postaje kamen graničnik jednog romanesknog pravca. Remek-djelo bosanskohercegovačke romansijerske literature! Prof.dr.Almir Fatić Objavljivanje “Ždralova sa istoka” je zaista veliki događaj u bošnjačkoj i bosanskoj književnosti, kojim se poznati pjesnik Džemaludin Latić definitivno potvrđuje i afirmira i kao veliki prozaist, romanopisac, ali romanopisac koji (p)okreće novu fazu bošnjačke prozne književnosti. ...Pjesnik Latić je uspio napisati ono što rijetkim piscima uspijeva – roman svoga doba i roman za svoj narod, kako se to izrazio filozof Hegel kada je zapisao:“Pjesnik piše za publiku i, prije svega, za svoj narod i svoje doba.“ ...Ždralovi sa istoka su bosanski Les Misérables, tj. Jadnici, Victora Hugoa!
IZVOR: avaz.ba