Narges Mohammadi opisala torturu u Iranu: „Povratak u zatvor uvijek visi nada mnom"
Aktivistica za ljudska prava Narges Mohammadi opisala je kako su je iranski sigurnosni agenti toliko brutalno pretukli da je morala dva puta ići na snimanje mozga, nakon čega je, uprkos teškim povredama, dva mjeseca provela u samici, opisuje Deepa Parent za The Guardian.
Aktivistica za ljudska prava Narges Mohammadi opisala je kako su je iranski sigurnosni agenti toliko brutalno pretukli da je morala dva puta ići na snimanje mozga, nakon čega je, uprkos teškim povredama, dva mjeseca provela u samici, opisuje Deepa Parent za The Guardian. U intervjuu, 54-godišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir rekla je da su joj tokom hapšenja u decembru sigurnosni agenti „nanijeli izuzetno snažne udarce u glavu i tijelo“. „Uhvatili su me za kosu i nasilno vukli, udarali nogama i šakama iznova i iznova, takvom silinom da su mi cijelo tijelo prekrile velike i bolne modrice“, rekla je. Mohammadi je u danima koji su uslijedili osjećala vrtoglavicu, mučninu i povraćala, ali kaže da su vlasti odbile omogućiti forenzički pregled njenih povreda. „Uprkos teškim fizičkim povredama i traumi koju sam pretrpjela, odmah sam prebačena u ćeliju za samicu“, rekla je. „Tokom prvih nekoliko dana u samici bila sam potpuno ošamućena i dezorijentirana, imala sam snažnu vrtoglavicu, bilo mi je mučno i povraćala sam. Dva puta su me iz pritvorskog centra odveli u bolnicu na CT snimanje mozga“, rekla je. „Uprkos tome, nisu bili spremni dozvoliti da forenzički ljekar dođe i sačini izvještaj o mojim povredama.“ Strah da bi novi zatvor mogao ugroziti njen život Mohammadi je u maju privremeno puštena iz zatvora radi liječenja, nakon što je pronađena bez svijesti u ćeliji poslije srčanog zastoja. Rekla je da strahuje da bi novo zatvaranje moglo ugroziti njen život. „Povratak u zatvor uvijek visi nada mnom“, rekla je. „Iskreno, to je opasna mogućnost. Zatvaranje mi je ostavilo teška oštećenja srca, pluća i nervnog sistema – povrede zbog kojih su mi, otkako sam prebačena iz Zanjana u Teheran, potrebni kontinuirano liječenje, lijekovi, fizikalna terapija i rehabilitacija.“ „Moje liječenje još nije ni približno završeno, a povratak u zatvor u ovakvim uslovima predstavlja ozbiljnu prijetnju mom životu“, rekla je. Mohammadi je Nobelovu nagradu za mir dobila 2023. godine za svoju „kampanju protiv ugnjetavanja žena u Iranu i borbu za ljudska prava i slobodu za sve“. Uhapšena je 12. decembra 2025. godine dok je prisustvovala komemoraciji za advokata za ljudska prava Khosrowa Alikordija u sjeveroistočnom gradu Mashhadu. U februaru ju je sud osudio na dodatnih sedam i po godina zatvora i dvije godine internog izgnanstva u grad Khosf. Nakon toga je prebačena u zatvor u Zanjanu. Tokom godina Mohammadi je prošla kroz 14 hapšenja, 10 suđenja i pet perioda provedenih u samici. Kaže da joj se zdravstveno stanje dodatno pogoršalo nakon više operacija tokom protekle decenije, nakon kojih je više puta vraćana iz bolnice u zatvor. Njena iskustva zatvaranja i otpora također su osnova njenih najnovijih memoara, A Woman Never Stops Fighting, objavljenih prošlog mjeseca. Knjiga je tajno pisana tokom njenog boravka u zatvoru, a dijelovi rukopisa prokrijumčareni su iz Irana uz pomoć drugih zatvorenika i osoba od povjerenja. Knjiga pruža intiman prikaz njene borbe za ljudska prava i žrtava koje je ta borba zahtijevala, uključujući dugotrajnu odvojenost od njene djece. „Bijela tortura“ i psihološke posljedice samice Osim fizičkih povreda, Mohammadi je govorila i o psihološkim posljedicama dugotrajne izolacije, koju je opisala kao „bijelu torturu“. U ćeliji u kojoj nema nikoga s kim bi razgovarala, ničega što bi mogla zagrliti i nikakve povezanosti sa svijetom izvan zidova, rekla je da čak i osjećaj vlastitog identiteta kod zatvorenika počinje nestajati. „Kada ste odsječeni od porodice i okruženja... čovjekova percepcija prolazi kroz svojevrsnu distorziju“, rekla je. Ipak, Mohammadi je rekla da se njene najbolnije dileme nisu odnosile na njena politička uvjerenja, već na cijenu koju je njen aktivizam imao za njenu djecu tokom njenog boravka u zatvoru. Sama u ćeliji, kako je rekla, iznova je razmišljala o svojim blizancima, Aliju i Kiani, i o tome je li njena odgovornost kao majke trebala imati prednost nad borbom za ljudska prava. „Je li moja dužnost bila da brinem o Aliju i Kiani, da ih ne ostavljam same i osiguram da imaju majku?“, prisjetila se svojih razmišljanja. „Ili je to bio aktivizam za ljudska prava... ciljevi koje nosimo u srcima, poput slobode, pravde, demokratije, ljudskih prava i trajnog mira?“ Njena djeca su tri puta svjedočila njenom hapšenju – kada su imala samo tri, pet i osam godina – i svaki put je gledala njihovu patnju. „U ovim teškim okolnostima, iskreno, rijetko sam sumnjala u svoje ideale, svoja uvjerenja ili u to jesam li trebala provoditi ove aktivnosti“, rekla je. „Ali istina je da sam, kada sam razmišljala o Aliju i Kiani i o onome što su pretrpjeli zbog mog odsustva kao majke, o onome što im se događalo tokom mojih hapšenja... razmišljala o tome šta se događa u umovima i psihičkom stanju tako male djece kada me odvlače pred njihovim očima i jesu li moja djeca zaslužila da dožive takvu eskalaciju nasilja.“ Upozorila na pogubljenja i represiju u Iranu Njeno svjedočenje dolazi u trenutku kada se Iran i dalje suočava s posljedicama smrtonosnog gušenja masovnih protesta u januaru, kao i ratom i sve težim ekonomskim prilikama. Mohammadi, koja je bila zatvorena tokom januarskog nasilja, rekla je da je naknadno saznala razmjere represije i da je posebno uznemirena postupanjem prema pritvorenim demonstrantima. „Ono što me najviše užasava jeste brzina i intenzitet pogubljenja – koja se izvršavaju nakon suđenja lišenih pravičnog postupka, pravnog zastupanja i osnovne pravednosti – nanoseći našem društvu neprekidne rane“, rekla je. Upozorila je da se obični Iranci suočavaju sa sve većim pritiskom zbog represije unutar zemlje, vanjskog sukoba i pogoršanja životnih uslova. „Ekonomska situacija naroda je teško narušena; ipak, kada protestuju jer ne mogu preživjeti u tako teškim uslovima i pod političkom represijom, na to odgovaraju dodatnim nasiljem“, rekla je. „Odabrala sam ostati u Iranu“ Mohammadi i dalje prima medicinsku terapiju nakon prebacivanja iz Zanjana u Teheran. Uprkos mogućnosti novog zatvaranja, insistira na tome da će ostati u Iranu i nastaviti kampanju za ljudska prava. „Uvijek sam birala ostati u Iranu i biram ostati i sada“, rekla je. Kazala je da i dalje nadu pronalazi među mlađim generacijama Iranaca, posebno ženama i mladima. „Oni ne odustaju; znaju svoja prava, razumiju ih, nastoje ih ostvariti i nikada ne posustaju“, rekla je. „Imam ogromnu nadu u mlađe generacije, u mlade i žene. Uvjerena sam da nijedna sila ne može izbrisati nadu iz naših srca i da nijedna sila ne može trajno održavati tiraniju.“
IZVOR: federalna.ba