Psihološka instrumentalizacija nacionalizma: Kada strah postane politički kapital.
Pshiloginja Kučuk objašnjava kako političari koriste strah i potrebu za sigurnošću da dobiju glasove
Zašto strah od „drugih“ često nadjačava pitanja životnog standarda, korupcije i odgovornosti vlasti? Psihologinja Emina Kučuk za „Avaz“ analizira kako politički akteri u Bosni i Hercegovini koriste nacionalni identitet, ratne traume i potrebu za sigurnošću kako bi pridobili birače. Objašnjava zašto građani zaštitu traže u snažnim vođama i kako se politička borba pretvara u nadmetanje za titulu najvećeg zaštitnika „svog“ naroda. Nacionalizam u Bosni i Hercegovini predstavlja jedan od najznačajnijih društvenih i političkih fenomena savremenog bosanskohercegovačkog društva. Razumijevanje nacionalizma zahtijeva istovremeno historijsku, sociološku, političku i psihološku perspektivu. Nacionalni i etnički identiteti u Bosni i Hercegovini nisu samo i isključivo političke kategorije, već predstavljaju i važanu perspektivu kojom pojedinci razumiju najprije sebe, svoju grupu, prošlost i odnos prema drugim grupama. Posebnu težinu imaju iskustva rata 1992–1995, kolektivna sjećanja, porodične i lokalne ratne traume te politički sistem koji značajan dio političke reprezentacije organizuje na principu etničke pripadnosti. U tom smislu, nacionalizam može postati posebno uspješno sredstvo političke manipulacije kada politički akteri postojeće identitete povezuju ili dovode u pitanje sa osjećajem ugroženosti vlastite grupe, strahom, kolektivnim sjećanjem i potrebom za zaštitom vlastite grupe. Postoji jedna emocija koja je kroz historiju često bila snažnija od svake druge emocije, danas je snažnija od političkog programa: strah. Strah od gubitka, strah od drugog, strah od promjene, strah od toga da će ono što smatramo svojim – identitet, jezik, teritorija, religija, kultura ili politička prava – biti ugroženo. U društvima koja su prošla kroz rat i duboke kolektivne traume, takve emocije imaju još veću težinu. Bosna i Hercegovina je upravo jedno od takvih društava. Ovdje se politička komunikacija odvija u zemlji čiji građani nose različita sjećanja na isti rat, različite interpretacije prošlosti i različite predstave o tome ko je ugrožen, ko je odgovoran i ko treba štititi „svoj“ narod. U takvom prostoru nacionalni identitet postaje sredstvo i veoma snažan politički resurs. I tu dolazimo do važnog pitanja: šta se događa kada politička borba počne aktivirati naše najdublje psihološke potrebe – potrebu za pripadanjem, sigurnošću i zaštitom? Psihološka osnova nacionalnog identiteta Jedan od ključnih teorijskih okvira za razumijevanje ovog fenomena predstavlja teorija socijalnog identiteta. Prema ovoj teorijskoj perspektivi, ljudi dio svoje slike o sebi formiraju kroz pripadnost različitim društvenim grupama. Ljudima je to jako važan dio slike o sebi. Kome ili čemu pripadam. Ko sam ja van I unutar grupe. Kada je određena grupna pripadnost posebno važna, pojedinac može početi snažnije razlikovati vlastitu grupu – „mi“ – od druge grupe – „oni“. Mi nismo samo „ja“. Mi smo i porodica, prijatelji, profesionalna grupa, generacija, zajednica, narod, religijska ili kulturna grupa. U multietničkom društvu kao što je Bosna i Hercegovina, etnička kategorija može postati posebno psihološki značajna onda kada se povezuje sa historijom, jezikom, religijom, teritorijom, porodicom i kolektivnim traumatskim iskustvom, neparavdom ili nekim mitom. Tada politička poruka koja naglašava ugroženost „naše“ grupe može imati snažniji emocionalni efekat nego poruka koja se temelji isključivo na ekonomskim ili administrativnim pitanjima. Istraživanja koja se odnose na etničko međugrupno distanciranje u Bosni i Hercegovini pokazuju da međuetnički stavovi podjeljenosti postoje, ali i da su mnogo složeniji od jednostavne slike potpunog neprijateljstva između tri etničke grupe. Ovo je psihološki značajno zato što pokazuje da se međuetnički odnosi ne mogu posmatrati samo kao posljedica „prirodne“ netrpeljivosti. Stavovi pojedinaca oblikuju se kroz socijalizaciju, iskustvo, politički kontekst, medije, porodicu i kolektivne narative. Te s toga da se zaključiti da smo svi pojedinačno dio slagalice koja se zove odgovornost. Strah kao politički resurs Čovjeku je sigurnost jedna od osnovnih psiholoških potreba. Potreba za sigurnošću ne odnosi se samo na fizički opstanak. Ona uključuje osjećaj da je naš život predvidiv, da pripadamo određenoj zajednici, da razumijemo svijet oko sebe i da možemo vjerovati ljudima i institucijama koje nas okružuju. Kada se taj osjećaj naruši, čovjek počinje tražiti način da ga ponovo uspostavi. Upravo na toj tački sigurnost prestaje biti samo psihološka potreba i postaje politički resurs. Zašto? Zato što strah preuzima kontrolu I preusmjerava pažnju sa pitanja stvarne političke produktivnosti. Strah postaje jedini orjentir na kompasu. U društvima koja su prošla kroz rat, političku nestabilnost ili dugotrajne društvene podjele, osjećaj nesigurnosti može biti posebno izražajno snažan. U Bosni i Hercegovini tome se pridružuju ratno iskustvo, različita kolektivna sjećanja, etničke podjele i nepovjerenje u institucije. U takvom kontekstu politička poruka koja obećava „zaštitu našeg naroda“ ne govori samo o politici. Ona govori direktno o jednoj od najdubljih ljudskih potreba – potrebi da budemo sigurni. Od gubitka sigurnosti do traženja kompenzacije Umjesto da pojedinac prihvati ili analizira da su ekonomska kriza, korupcija, međunarodni odnosi, demografske promjene, spora administracija, loše zdravstvo I njega, u stanju prijetnje I straha, dobije pojednostavljen odgovor polotike. Naš problem nastaje, jer nam oni nešto rade. Protiv nas. Ljudi kada vjeruju da mogu uticati I mijenjati vlasiti život, lakše podnose neizvjesnost. Međutim, kada osjećaju da su događaji izvan kontrole, vlastitih resursa I kapaciteta, te da neko drugi upravlja tom kontrolom, što je pojedincu svijet manje predvidiv, to mu jasnija hijerarhija može izgledati privlačnija. S toga nered, neuređenost sistema, podjela nadleđnosti, gubljenje vremena na beskrajne procese u kojima se ne vidi ni kraj ni početak, osjećaj da nema pravde, dodatno dodaju poene političkom akteru koji se predstavlja odlučno kao vođa, pa makar I sa nejasnim politikama realnog poboljšanja situacije. Jak autoritet I vođa predstavlja psihološku suprotnost haosu. To otvara velika vrata političkim elitama i „etničkom nadmetanju“ Poseban koncept vezan za BiH jeste političko nadmetanje kroz etničke teme. Kada političari pokušavaju dokazati da su veći zaštitnici vlastite grupe od političkih konkurenata, politika se svodi na „takmičenja“ u nacionalističkoj retorici. Takva dinamika omogućava političkim akterima pomjeranje pažnje sa pitanja odgovornosti, ekonomije i javnih politika prema pitanju kolektivne sigurnosti i identiteta. Umjesto da ih se poziva na odgovornost, bira se između većeg nacionalnog zaštitnika. Kada pojedinac izgubi osjećaj kontrole i sigurnosti, prirodno je da pokušava pronaći nešto što će mu taj osjećaj vratiti. To može biti porodica, religija, zajednica, ideologija, vođa ili grupa s kojom se identificira. U psihološkom smislu, riječ je o svojevrsnoj kompenzaciji: ono što pojedinac više ne osjeća na individualnom ili institucionalnom nivou pokušava pronaći na drugom nivou. Ako ne osjećam da mogu kontrolisati budućnost, mogu tražiti snažan autoritet, koji će me zaštititi. Ako ne vjerujem institucijama, mogu tražiti vođu koji obećava odlučnost. Ako osjećam da je moj individualni status nesiguran, mogu snažnije se više povezati u grupni identitet. Ako ne znam šta donosi budućnost, mogu se vratiti identitetu koji mi daje osjećaj kontinuiteta: „Mi smo uvijek bili pravedni, jaki, sigurni.“ Ovdje je važna jedna nijansa: nesigurnost sama po sebi ne proizvodi radikalizam. Ljudi na nesigurnost reaguju na različite načine. Međutim, nesigurnost može povećati potrebu za jasnim odgovorima, snažnim granicama i osjećajem reda. A upravo to radikalne političke ideologije često nude. Od identiteta prema političkoj manipulaciji Politička instrumentalizacija nacionalizma nastaje kada se određeni nacionalni ili etnički identitet koristi kao sredstvo ostvarivanja političkih ciljeva. U takvom procesu politički akter može predstavljati sebe kao zaštitnika određene etničke grupe, dok političkog protivnika ili drugu grupu predstavlja kao potencijalnu prijetnju. Mehanizam je psihološki relativno jednostavan: ako se kod pojedinca aktivira osjećaj da je njegova grupa ugrožena, pitanja koja bi u normalnim okolnostima bila sekundarna mogu ili vrlo brže postaju prioritetna. Umjesto pitanja „Koja politika će poboljšati moj životni standard?“, politička odluka može se početi doživljavati kao pitanje „Ko će zaštititi naš narod?“. Upravo je osjećaj prijetnje jedan od ključnih mehanizama međugrupne psihologije. Prijetnja ne mora uvijek biti direktna, osjetna ili fizička. Ona može biti predstavljena kao prijetnja jeziku, kulturi, teritoriji, političkoj autonomiji, religiji, historijskom sjećanju ili kolektivnom statusu. U Bosni i Hercegovini istraživanja ukazuju na povezanost političkog identiteta, etničke pripadnosti i percepcije političkih aktera. Nacionalno istraživanje percepcija građana BiH pokazalo je da je za značajan dio građana pri izboru političkog kandidata važna njegova religijska i etnička pripadnost, dok je veliki broj ispitanika kao važan faktor naveo i lidera političke stranke. To pokazuje kako politički identitet može biti povezan sa ličnim i grupnim identitetom. „Mi“ protiv „njih“ kao psihološki obrazac Jedan od najvažnijih elemenata nacionalističke političke mobilizacije jeste stvaranje jasne granice između „nas“ i „njih“. Takva podjela pojednostavljuje složenu političku stvarnost. Društveni problemi poput nezaposlenosti, korupcije, ekonomskog razvoja ili odlaska mladih iz zemlje mogu biti veoma kompleksni i zahtijevaju dugoročna rješenja. Međutim, poruka koja određeni problem objašnjava djelovanjem „njih“ može biti psihološki jednostavnija i emocionalno snažnija. U tom procesu nastaje svojevrsna politička polarizacija identiteta. Politički protivnik više nije samo osoba koja zastupa drugačiju političku ideju, nego može biti predstavljen kao neko ko ugrožava grupu kojoj birač pripada. Kolektivno sjećanje i politička upotreba prošlosti Posebno važan element nacionalizma u BiH jeste kolektivno sjećanje. Rat 1992–1995 nije samo historijski događaj; njegovo značenje i danas se prenosi kroz porodicu, obrazovanje, medije, komemoracije, političke govore i javne simbole. Psihološki problem nastaje kada se kolektivno sjećanje koristi ne samo za očuvanje sjećanja na žrtve nego i za stalnu obnovu osjećaja međugrupne prijetnje. Tada prošlost može postati instrument za mobilizaciju sadašnjosti. Psihološko preusmjeravanje fokusa ne znači ljudima oduzeti njihov nacionalni ili grupni identitet, već promijeniti način na koji se taj identitet povezuje sa sigurnošću. Umjesto poruke da je „druga grupa“ izvor prijetnje, fokus se mora prebaciti na zajedničke probleme i interese koji nadilaze etničke granice. Nacionalni identitet tada ne mora nestati, ali prestaje biti sredstvo stvaranja neprijatelja. Sigurnost se više ne traži kroz dominaciju vlastite grupe nad drugom, nego kroz povjerenje u institucije, zajedničke interese i osjećaj da budućnost možemo oblikovati bez stalnog straha od drugoga. Upravo je to psihološki odgovor na političku instrumentalizaciju straha: ne negirati emociju, nego promijeniti njen smjer.
IZVOR: avaz.ba