"Otpornost ne znači da sve morate riješiti sami": Kako prepoznati da je porodica u krizi i kada treba zatražiti pomoć
Gubitak posla, bolest, razvod, smrt bliske osobe, nasilje ili dugotrajni egzistencijalni pritisci mogu ozbiljno uzdrmati i porodice koje su godinama funkcionisale stabilno. Problem, upozoravaju stručnjakinje, nastaje kada se poteškoće gomilaju, odnosi počnu pucati, a članovi porodice ostanu uvjereni da sve moraju riješiti sami i unutar četiri zida. Sistemska porodična psihoterapeutkinja Nataša Kahrimanović i socijalna radnica Elmedina Tulumović-Fatić u "Novom danu" N1 govorile su o tome kako prepoznati da porodica više ne uspijeva sama odgovoriti na krizu, koji simptomi kod djece i odraslih ne bi trebali biti ignorisani, kako izgleda podrška iscrpljenim roditeljima i gdje građani Kantona Sarajevo mogu besplatno potražiti stručnu pomoć.
Gubitak posla, bolest, razvod, smrt bliske osobe, nasilje ili dugotrajni egzistencijalni pritisci mogu ozbiljno uzdrmati i porodice koje su godinama funkcionisale stabilno. Problem, upozoravaju stručnjakinje, nastaje kada se poteškoće gomilaju, odnosi počnu pucati, a članovi porodice ostanu uvjereni da sve moraju riješiti sami i unutar četiri zida. Sistemska porodična psihoterapeutkinja Nataša Kahrimanović i socijalna radnica Elmedina Tulumović-Fatić u "Novom danu" N1 govorile su o tome kako prepoznati da porodica više ne uspijeva sama odgovoriti na krizu, koji simptomi kod djece i odraslih ne bi trebali biti ignorisani, kako izgleda podrška iscrpljenim roditeljima i gdje građani Kantona Sarajevo mogu besplatno potražiti stručnu pomoć. Kahrimanović je pojam rezilijentnosti, odnosno otpornosti, objasnila metaforom bambusa koji se pod snažnim vjetrom savija, ali ne puca. "Rezilijentnost, ustvari, predstavlja otpornost, ali šta to znači? Ako uzmemo biljku bambusa: pod snažnim udarima vjetra biljka se savija do poda, ali ne puca. Kada vjetar i oluja prestanu, ona počinje postepeno ponovo da se ispravlja i da nastavlja svoj životni vijek", pojasnila je. Naglasila je da otpornost ne znači život bez problema. "Rezilijentna porodica nije porodica u kojoj ne postoje problemi ili poteškoće. To je realnost. Prosto je nemoguće. I mi svi tokom našeg života, u različitim razvojnim fazama, susrećemo se sa različitim krizama. Neke su razvojne, neke nisu razvojne. Međutim, kapacitet porodice da odgovori na krizu, ustvari, predstavlja njenu rezilijentnost." Poseban problem nastaje kada se istovremeno dogodi više teških životnih događaja. "Ukoliko se preklope neke životne krize, tipa gubitak posla i razvod, to je enormni stres za jednu porodicu, za roditelje. Naravno da će to uticati na dijete. Ukoliko porodica, odnosno nosioci tog subsistema, roditelji, ne pokušaju da se reorganiziraju, da naprave neke promjene, da odgovore na tu krizu – e, to je alarm." "Otpornost porodice nije da mora sve riješiti sama" Jedna od prepreka pravovremenom traženju pomoći, upozorava Kahrimanović, jeste kultura u kojoj se porodični problemi često pokušavaju sakriti. "Porodice nekada i same prepoznaju kada imaju problem ili poteškoću, da im možda treba doći na tretman i čuti mišljenje stručnjaka, a nekada ostaju zaglavljene u svojim pričama. Onda je to već, kad simptom eskalira, kasno. Otpornost porodice nije da mora sve riješiti sama, ali u našem društvu vrlo često neke stvari želimo da ostanu unutar četiri zida, unutar kuće, i tu se ne rješavaju." Koji simptomi pokazuju da porodici treba pomoć? Tulumović-Fatić navodi da se alarm može pojaviti kroz odnose partnera, ali i ponašanje djece. "Simptom može biti, naprimjer, potpuno emocionalno udaljavanje partnera, nedostatak komunikacije, da dijete, naprimjer, počinje da pokazuje neke neprihvatljive obrasce ponašanja", pojasnila je. Posebno u situacijama iznenadnog gubitka ili bolesti, upravo djeca često prva pokažu da je porodični sistem pod velikim pritiskom. "Ukoliko se desi iznenadni gubitak osobe ili bolest člana unutar porodice, najčešće djeca budu ti koji počnu pokazivati određene simptome. Zašto? Zato što kroz taj simptom opet aktiviraju članove svoje porodice da nekako budu tu i da se proba nastaviti porodični način života kakav je bio do tada." Problem je, dodaje, što roditelji tokom teških perioda prirodno usmjeravaju energiju na egzistencijalna pitanja. "Ako je razvod, ako je preseljenje, ako je gubitak posla, roditelji počinju da se bave egzistencijalnim problemima i nekada onda zaboravimo i brigu o odnosima koji su ključni. Jer, ustvari, to je naša snaga, naša porodična rezilijentnost." Zatvaranje u sobu i lupanje vratima: Kada više nije samo pubertet? Kahrimanović upozorava da je važno razlikovati normalne razvojne promjene u adolescenciji od ponašanja koje zahtijeva stručnu procjenu. "Postoji nešto što je razvojna faza. Kao adolescencija, pubertet, kad oni malo više žele privatnosti i imaju potrebu za tom separacijom od roditelja", kazala je. Ipak, promjene treba pratiti. "Moramo prosto pratiti ponašanje našeg djeteta. Ono što odstupa od uobičajenog, od svakodnevnog." Roditeljima je ponudila nekoliko vrlo konkretnih kriterija. "Ukoliko neki simptom postoji, pratimo ga kroz vrijeme. Ukoliko se on pogoršava i ukoliko utiče na svakodnevno funkcionisanje, molim vas, to je onda znak, stvarno, da trebamo potražiti stručnu pomoć, razgovor kod psihologa, pedagoga, psihoterapeuta. Nemojmo to pripisivati razvojnoj fazi djeteta. Znači, tri stvari: da je nešto drugačije nego što je bilo, da traje kroz vrijeme, da se pogoršava i da utiče na funkcionalnost djeteta." Mobitel kao "dadilja": Ako djetetu uzmete ekran, morate mu nešto dati zauzvrat Jedna od tema razgovora bila je i svakodnevna borba roditelja s ekranima i mobitelima. Kahrimanović ističe da u centru problema nisu samo pravila, već odnos između roditelja i djeteta. "Roditelj, pored toga što je odgajatelj, ustvari je i glavni emocionalni regulator. U svakoj porodici je arhitekta odnosa", kazala je. Prema njenim riječima, najveće promjene ne dolaze nužno iz složenih metoda odgoja. "Najveću promjenu u porodici, u porodičnoj dinamici, donose upravo te male, svakodnevne, sitne stvari koje možemo uraditi, a ne neki kompleksni savremeni pristupi vaspitanja." Jedan od najvažnijih "poklona" djetetu, kaže, jeste roditeljska emocionalna stabilnost. "Jedna od najvažnijih stvari koju možete uraditi i dati kao poklon svome djetetu jeste vlastita emocionalna samoregulacija. Zato što dijete svoj nervni sistem razvija u odnosu na nervni sistem roditelja, u koregulaciji." Kada dijete postane nemirno ili neposlušno, takvo ponašanje ne treba uvijek posmatrati samo kao problem discipline. "Mi kao sistemičari to ne vidimo kao neko loše ponašanje, već kao poziv u odnos, poziv u relaciju, poziv za pridruživanje, poziv za pažnjom", pojasnila je. Deset minuta bez škole, kritike i savjeta Roditeljima koji nemaju mnogo vremena Kahrimanović predlaže nešto vrlo jednostavno – nekoliko minuta pune pažnje. "Najveći izazov svakog roditelja koji je obuzet svakodnevnicom, poslom, osnovnim egzistencijalnim pitanjima jeste da propusti tu priliku tih zajedničkih deset minuta", kazala je. Objasnila je kako bi to moglo izgledati: "Da danas, u toku dana, vaše dijete zna da ćete provesti sa njim deset minuta, da nećete razgovarati o školi, da nećete razgovarati o problemima, da ga nećete kritikovati, da mu nećete dijeliti savjete, već ćete ga možda jednostavno pitati: 'Kako želiš, na koji način želiš da budem s tobom ovdje? Kako želiš da provedemo zajedno vrijeme?'" Takva pažnja, navodi, šalje važnu poruku. "Tako šaljete poruku djetetu da je ono vrijedno vaše pažnje, da je vrijedno vaše ljubavi, čak i onda kada ne sluša ili čak onda kada nema dobre ocjene." "Konekcija prije korekcije" Govoreći o porodicama u kojima jedan roditelj radi u inostranstvu, Tulumović-Fatić kaže da fizička udaljenost sama po sebi ne mora značiti emocionalnu udaljenost. "Ja bih rekla da nije samo važna fizička udaljenost, da je mnogo bliža ova blizina srca", navela je. Savremena tehnologija može se koristiti i za očuvanje bliskosti. "Danas, zahvaljujući tehnologijama, možemo da podijelimo naše zajedničko vrijeme, možemo da se vidimo, možemo da popijemo kafu preko ekrana zajedno, možda prije nego sa nekim s kim smo fizički bliži." Najvažnija je, kaže, prisutnost. "Upravo to je važno, to zajedničko vrijeme, kvalitetno zajedničko vrijeme, prisutnost roditelja. Na koji način ste prisutni u životu svog djeteta? I ta konekcija, ja bih rekla, prije korekcije." I kod ograničavanja mobitela roditelj mora biti svjestan šta taj ekran djetetu predstavlja. "Ako ste odlučili da djetetu napravite granicu po pitanju mobitela, prije toga morate biti svjesni da je taj mobitel, odnosno taj ekran, svijet za to dijete. Da ono u tom svijetu ima osjećaj pripadanja, ima osjećaj povezivanja, da ono komunicira na takav način. Ako mu uzimate taj svijet, morate mu dati nešto zauzvrat. Znači, ne možete nešto uzeti, a ništa ne dati zauzvrat. A to je vrijeme. To je najvrijednije. Kvalitetno vrijeme. Najdragocjenije – vaše vrijeme." "Nijedno dijete ne traži savršenog roditelja" Tulumović-Fatić naglašava da roditelji ne trebaju težiti nemogućem idealu. "Nijedno dijete ne traži savršenog roditelja, zato što savršen roditelj ne postoji. Ne postoji roditelj koji zna sve odgovore", kazala je. Mnogo je važnije da dijete zna da roditelj ostaje prisutan. "Ono što je važno jeste da budete tu, prisutni za svoje dijete. Jako je važno da ste svjesni sebe, da ste spremni pogledati i u svoju unutrašnjost, da pružite djetetu sigurnost." Jer su potrebe djece i odraslih u suštini vrlo slične. "Naša zajednička potreba, potreba i stručnjaka i svakog ljudskog živog bića, jeste da budemo viđeni, da nas čuju, da negdje pripadamo i da se osjećamo sigurno." Samohranim roditeljima ne govoriti samo: "Morate se odmoriti" Posebno se govorilo o samohranim roditeljima koji istovremeno rade, plaćaju račune i sami brinu o djeci. Tulumović-Fatić upozorava da savjeti poput "morate se odmoriti" mogu zvučati potpuno odvojeno od stvarnosti te osobe. "Mi ne govorimo: 'Morate se odmoriti.' Mi nikada ne dajemo takve savjete. Nego, psihoterapija jeste promišljanje o nekim drugim perspektivama", navela je. Kod roditelja koji je već na rubu emocionalne, psihološke i fizičke iscrpljenosti potrebno je pronaći stvarnu podršku. "Ako mi dođemo i kažemo: 'Morate se odmoriti', postoji velika opasnost da ćemo mi izgubiti tog klijenta. Ali šta se radi? Pokušamo proširiti sistem", kazala je. To znači tražiti konkretnu osobu ili resurs koji može pomoći. "Hajde da vidimo koji je taj sistem podrške koji postoji. I onda bismo nju pitali: 'A ko bi mogao biti vaših pola sata danas?' Da li postoji neka sestra? Možda, ako nema sestru, da li ima komšinica koja može pričuvati djecu na pola sata?" Poenta je da se pomoć prilagodi stvarnom životu porodice. "'Trebate se odmoriti' pokušavamo preformulisati na jedan drugačiji način, a to je da se ona malo otvori i da pokušamo uzeti ili naći podršku iz sistema koji nas okružuje." Gdje u Sarajevu potražiti pomoć i koliko košta? Kahrimanović je naglasila da građanima Kantona Sarajevo na raspolaganju stoji Kantonalna javna ustanova Porodično savjetovalište. "Ona nije dio nijednog doma zdravlja niti centra za socijalni rad, već je samostalna institucija", pojasnila je. Posebno je željela razbiti strah da odlazak po stručnu pomoć automatski znači probleme sa institucijama. "Prvo, sve naše usluge su besplatne. Jedino što je potrebno za prijem u našu ustanovu, odnosno za zakazivanje termina – ne treba vam niti preporuka niti uputnica", istakla je. Dovoljno je javiti se ustanovi. "Dovoljno je samo da dođete lično u našu ustanovu ili nazovete putem telefona, zakažete termin. Inicijalni razgovor bude uglavnom, u većini slučajeva, što prije zakazan. Sve što se dešava u terapijskoj sobi i u terapijskom prostoru ostaje u terapijskom prostoru." Podaci su, kaže, zaštićeni. "Rad sa klijentima je zasnovan na visokim etičkim standardima i podliježe Zakonu o zaštiti podataka. Svi ti podaci se čuvaju, pohranjeni su i na sigurnom su mjestu i nema apsolutno nikakvog straha da će bilo šta što iznesete u terapijskoj sobi bilo ko drugi saznati. Mi ne kritikujemo, ne ocjenjujemo, ne procjenjujemo, ne tražimo krivca. I nemamo medicinske kartone. Apsolutno ne vodimo medicinske kartone. Ne dajemo dijagnoze." "Ne možemo mi bolje znati šta je dobro za porodicu od nje same" Cilj stručne pomoći, dodaje Kahrimanović, nije da terapeut porodici propisuje život. "Zajednički tražimo najbolje rješenje za tu porodicu. Jer mi porodicu ne posmatramo kao pasivnog primaoca usluge, kao nekoga ko je bespomoćan, već kao ravnopravnog partnera", kazala je. Dodala je: "Ne možemo mi bolje znati šta je dobro za tu porodicu od nje same. Mi smo samo tu da ih ponovo podsjetimo na resurse i snage koje oni imaju, a na koje su možda zaboravili." Prevencija od trudnoće do treće životne dobi Porodično savjetovalište, navela je Tulumović-Fatić, radi na prevenciji već više od dvije decenije. "Mi smo kao institucija jako ponosni što imamo model za prevenciju i ranu intervenciju. Postojimo već od 2001. godine i 25 godina smo proslavili ove godine u martu. Odjel za prevenciju postoji možda neke 22 ili 23 godine", kazala je. Programi prate gotovo cijeli životni put porodice. "Kod nas imate i predbračno savjetovanje, imate rad sa trudnicama. Zašto? Zato što se dolazak bebe označava kao visoko krizna razvojna faza sa najviše izazova, koliko god da je divna." Rad se nastavlja sa roditeljima i djecom različitih uzrasta. "Onda imate rad sa roditeljima djece koja su u vrtićima, sa predškolskom djecom, rad sa školskom djecom, adolescentima i sa osobama treće životne dobi." Naglašava da prevenciju nije lako mjeriti. "Vi ne možete reći: 'Vidite što smo ovo dobro prevenirali. Vidite što smo super spriječili.' A mi duboko vjerujemo da svaki rad, svaki kontakt sa djetetom ili sa odraslom osobom gdje ona usvoji nešto drugačije ili samo osvijesti, napravi uvid, to je isto vrlo značajno." Prema njenim riječima, preventivnim radom obuhvaćen je veliki broj ljudi. "Ove godine, prethodne godine, oko 12.000 korisnika obuhvaćenih preventivnim radom." "Prevencija znači osjetiti patnju dok je još tiha" Međunarodna konferencija u Sarajevu okupila je stručnjake iz deset zemalja, pojasnila je Kahrimanović. Za nju rezilijentnost nije nešto što se može jednostavno propisati. "Rezilijentnost upravo predstavlja i gradi se ne u izolaciji, već upravo u odnosima, u relacijama. Ona se ne može propisati, ne može se kupiti", kazala je. Opisala ju je kao sigurnost koju pruža druga osoba u najtežem trenutku. "To je ustvari onaj osjećaj kad znate da imate neku sigurnu osobu i nekoga sigurnog onda kada vam se svijet ruši." A suština prevencije, prema njenim riječima, jeste reagovati prije nego što problem eksplodira. "Prevencija upravo predstavlja tu pruženu ruku i sposobnost da osjetite nečiju patnju dok je ona još tiha, dok nije kulminirala." Dodala je da sistem mora stvoriti prostor u kojem se roditelji neće bojati priznati da više ne mogu sami. "Da stvorimo zajedno sa stručnjacima prostor gdje roditelja neće biti strah da dođe da potraži pomoć zato što više ne može sam i gdje će svako dijete biti prihvaćeno onako kako jeste." Ko čuva stručnjake koji čuvaju druge? Konferencija je otvorila i pitanje sagorijevanja psihologa, terapeuta i socijalnih radnika. "Stručni radnici kada dođu do sagorijevanja, oni ne postaju drugačiji ili loši ljudi, kako to neko percipira, nažalost. Oni se samo distanciraju na način zato što njihovo tijelo podiže vlastiti odbrambeni mehanizam kako bi sebe sačuvalo", objasnila je Kahrimanović. Zato je podrška među stručnjacima neophodna. "Mi kao stručnjaci najveći smo alat i najvažniji alat u radu sa porodicom. Zato što mi svakodnevno stanemo pred porodice sa svojom stručnošću, sa svojom empatijom, sa svojom sposobnošću da vidimo tu tihu patnju." Bez brige o stručnjacima teško je graditi otporne porodice. "Mi ne možemo graditi rezilijentnu porodicu ukoliko smo mi unutar svojih sistema sami prepušteni sebi." "Niste sami i niste zakazali" Za kraj su uputile poruku porodicama kojima se trenutno čini da im se svijet ruši. Kahrimanović je poručila: "Ukoliko nas sada gleda jedna takva porodica koja prolazi kroz težak period, kojoj izgleda da joj se svijet ruši i da je jedina koja prolazi kroz to, ja bih rekla da niste sami i da niste zakazali." Osjećaj usamljenosti, kaže, dio je same patnje. "Onaj osjećaj da ste jedini koji prolazite kroz to, to je ustvari samo iluzija koju vam donosi ta teška patnja." A traženje pomoći ne treba tumačiti kao poraz. "Potražiti pomoć u tom trenutku nije znak slabosti. To je čin vrhunske hrabrosti i ljubavi prema vašoj porodici i prema vama." Dodala je da kriza ne mora predstavljati kraj. "To ne mora biti kraj priče u vašem životu. Da je to prolazna faza, da će proći i da uz adekvatnu pomoć i podršku možete iz toga sigurno izaći i sačuvani i više povezani i, uvjerena sam, mnogo jači nego što ste bili prije toga." Tulumović-Fatić zaključila je da priznati da nam nije dobro nije razlog za stid. "Nije slabost reći: 'Sad nisam dobro i treba mi neko, možda da mi pomogne da nešto uradim drugačije.' Kad nama nije dobro, kad mi trebamo neki savjet vezano za odnos, za partnerstvo, gubitak člana porodice, možda i neki profesor u komunikaciji sa djetetom, nema veze što smo mi akademski građani, možda prosto kao roditelj mogu dobiti negdje neki savjet koji mi može biti koristan. Nije slabost, nego samo isključivo koristimo sistem podrške koji nam stoji na raspolaganju."
IZVOR: n1info.ba