Kad je i šećer luksuz: Prodavnice koje pomažu siromašnima u Južnoj Africi
Svako jutro, na putu do praonice veša koju vodi u johanesburškom naselju Alexandra, Tsholofelo Mphela zastane kod jarko žutog kontejnera kako bi kupila nekoliko kašika šećera.
Svako jutro, na putu do praonice veša koju vodi u johanesburškom naselju Alexandra, Tsholofelo Mphela zastane kod jarko žutog kontejnera kako bi kupila nekoliko kašika šećera. Unutra su police ispunjene velikim teglama graha, riže i kukuruznog brašna, kao i prozirnim posudama punim žitarica za doručak i čajnih vrećica koje se prodaju pojedinačno. Na slavini se toči jestivo ulje i naplaćuje prema količini u mililitrima. Prodavač izvaga ono što je Mphela kupila, a zatim joj naplati nekoliko randa. Ona je jedina osoba koja izdržava osmočlanu porodicu, a mjesečna kupovina namirnica u većim količinama potraje joj samo oko sedmicu dana. „Ponekad nemam dovoljno novca ni za vreću šećera od dva kilograma“, kaže Mphela. Takva vreća košta oko 60 randa (oko 6 KM). U prodavnici Gcwalisa – što na jeziku isiZulu znači „napuni“ – koja je pokrenuta s ciljem borbe protiv neuhranjenosti u jednoj od najsiromašnijih zajednica Južne Afrike, ona može kupiti upravo onoliko koliko može priuštiti, opisuje Julie Bourdin za The Guardian. „Porez na siromaštvo“ Južna Afrika ima razvijen poljoprivredni sektor i proizvodi više nego dovoljno hrane da prehrani cjelokupno stanovništvo. Ipak, milioni ljudi i dalje se suočavaju s glađu. Nacionalno istraživanje iz 2024. godine pokazalo je da je gotovo dvije trećine svih domaćinstava bilo pogođeno nesigurnošću u snabdijevanju hranom, dok je gotovo 30 posto djece mlađe od pet godina patilo od zaostajanja u rastu povezanog s hroničnom neuhranjenošću. Zdrava hrana za mnoge je i dalje nedostižna, što doprinosi problemima poput raširene gojaznosti i dijabetesa – koji je nedavno pretekao HIV i tuberkulozu kao vodeći uzrok prirodne smrti u zemlji. „Mnoga naselja su prehrambene pustinje, mjesta u kojima nutritivno vrijedna hrana nije dostupna“, kaže Josephine Katumba, direktorica operacija u Gcwalisi. „Mi ljudima nudimo tu dostupnost – koliko god novca imali, to će im barem omogućiti da prebrode narednih nekoliko dana.“ Pokrenuto 2022. godine, ovo društveno preduzeće danas vodi šest prodavnica smještenih u kontejnerima širom Alexandre. U njima se hrana i osnovni proizvodi za domaćinstvo prodaju prema težini. Kupci se podstiču da donesu vlastite posude koje mogu ponovo koristiti. Model Gcwalise zasnovan na vaganju i plaćanju osmišljen je kako bi se izbjegao ono što osnivač Miles Kubheka naziva „porezom na siromaštvo“ – činjenica da siromašnije porodice na kraju plaćaju više za male, unaprijed zapakovane količine jer ne mogu priuštiti kupovinu većih pakovanja. Proizvodi se nabavljaju direktno od lokalnih proizvođača, uz fokus na hranjive i kvalitetne namirnice. Od hrane do deterdženta i pelena Prodavnice koje prodaju robu na grame i tako smanjuju količinu otpada nisu novost, priznaje Katumba, ali se uglavnom otvaraju u bogatijim četvrtima. „Rekli smo: Kako možemo ciljati ljude s niskim primanjima, ljude bez ikakvih prihoda, ljude koji zavise od državnih socijalnih davanja – a oni čine većinu stanovništva?“ Prodavnice su ubrzo proširile ponudu i na druge potrepštine za domaćinstvo, poput deterdženta, lijekova protiv bolova i higijenskih uložaka. Počeli su prodavati i pelene nakon što je jedna baka pitala može li kupiti jednokratne pelene pojedinačno. „Rekla je da ih ostavljaju da se osuše na suncu, otresu prašinu i ponovo koriste“, prisjeća se Kubheka. Solarni paneli napajaju i okolne domove Godine 2023, dok je Južna Afrika trpjela redovne prekide u snabdijevanju električnom energijom koji su trajali i do 12 sati dnevno, Gcwalisa je na neke od svojih kontejnera postavila solarne panele. Oni sada osiguravaju električnu energiju za desetine okolnih domaćinstava i lokalnu školu. „Ovi semafori rade zahvaljujući nama“, kaže Kubheka dok vozi kroz raskrsnicu na ulazu u Alexandru. „Postali smo svojevrsna alternativna platforma za pružanje usluga.“ Ispred žutog kontejnera grupa tinejdžera u školskim uniformama radi domaće zadatke koristeći besplatni Wi-Fi koji je instalirala Gcwalisa. Kubheka dodaje da je jedna od prodavnica nedavno registrirana i kao mjesto za preuzimanje lijekova, pa pacijenti mogu preuzeti terapiju za HIV ili dijabetes zajedno s namirnicama. „Primila sam penziju, ali to je malo novca“ Za kasom, 65-godišnja Sibongile Msomi posmatra kako prodavač vaga tačno 16 randa, odnosno 1,60 KM, sredstva za čišćenje Pine Gel koje koristi za pranje podova. „Upravo sam primila penziju, ali to je malo novca“, kaže ona. Južna Afrika suočava se s „paradoksom prehrambenog sistema“, kaže profesor Julian May, koji vodi Centar izvrsnosti za sigurnost hrane na Univerzitetu Western Cape u Cape Townu. Zemlja je samodovoljna kada je riječ o hrani i usvojila je politike koje su u drugim zemljama uspjele eliminirati zaostajanje djece u rastu, poput dječijih socijalnih dodataka i besplatne primarne zdravstvene zaštite. Ali ovdje su, kaže May, te mjere „nisu uspjele pomjeriti nivo nesigurnosti u snabdijevanju hranom“. Nezaposlenost i skupa zdrava hrana Jedan od glavnih uzroka krije se u „astronomski visokoj stopi nezaposlenosti“. Oko 43 posto radno sposobnog stanovništva nema posao, kaže May. Osim toga, za razliku od mnogih drugih afričkih zemalja, gdje su pijace i neformalni trgovci važan izvor hrane, u Južnoj Africi prehrambenim sistemom dominiraju supermarketi i formalni trgovci. „Ono što je pristupačno ljudima s niskim primanjima često je nezdravo: jeftina, visokokalorična hrana s malo hranjivih sastojaka“, kaže May. Za kasom Gcwaliseinog kontejnera, postavljenog tačno preko puta velikog supermarketa, prodavačica Lerato Khangale puni malu papirnu vrećicu sa 100 grama graha – dovoljno za večeru jedne osobe. Mnogi njeni kupci oslanjaju se na državna socijalna davanja od 350 randa, odnosno 35 KM, mjesečno. „Kažu da im pomažemo jer ne mogu priuštiti život“, kaže ona. Khangale je i sama počela kupovati u prodavnicama koje nude robu na grame. „Pred kraj mjeseca, kada sve postane tako teško, potrošim i posljednji novac ovdje“, kaže ona. „Samo tih 2 KM, da mogu kupiti nešto za svoju djecu.“
IZVOR: federalna.ba