TV Pink previše reklama: kako je jedan film o teškoj bolesti pretvoren u pauzu između reklamnih blokova VIDEO
Šesnaest minuta filma, 8 minuta reklama - TV Pink pretvara ozbiljne teme, poput filma o Pompeovoj bolesti, u pauzu između reklamnih blokova.
Ima nešto duboko cinično u tome kada komercijalna televizija odluči da u svoj program uvrsti film o teškoj, neizlječivoj bolesti, a onda tu priču iskoristi isključivo kao mamac za što gušći raspored reklama. Tačno to se dogodilo prije dvije večeri na kanalu Pink Movies, tokom emitovanja filma Extraordinary Measures, ostvarenja koje se bavi Pompeovom bolešću – rijetkim genetskim metaboličkim poremećajem koji polako oduzima snagu mišićima onih koji od njega boluju. Umjesto večeri posvećene jednoj ozbiljnoj i osjetljivoj temi, gledaoci su dobili aritmetiku dostojnu reklamne agencije, a ne uredništva: otprilike šesnaest minuta filma, pa osam minuta reklama. I tako, iznova, cijelu veče. To nije utisak nastao u trenutku razdraženosti – to je odnos koji je svako ko je sinoć sjedio ispred ekrana mogao sam izmjeriti štopericom, i koji je, nažalost, daleko od izuzetka na ovom kanalu. Na komercijalnim televizijama reklamni blok je, u teoriji, neophodno zlo koje se ubacuje između segmenata programa. Na TV Pink taj odnos je, čini se, odavno preokrenut: program je ono što se ubacuje između reklama, ne obrnuto. Kada je riječ o rijalitiju ili jeftinoj zabavi, ta praksa je gotovo uvriježena – gledalac zna na šta pristaje. Ali kada kanal u raspored ubaci film o teškoj bolesti koja dotiče strah, dostojanstvo i borbu obolelih i njihovih porodica, a potom tu priču siječe na komade svakih petnaestak minuta radi reklame za deterdžent ili kviz sa nagradnim pozivima, riječ je o nečemu gorem od agresivnog poslovnog modela. Riječ je o otvorenom nepoštovanju – i prema temi koja se obrađuje, i prema gledaocu koji je sjeo da isprati priču, a ne da broji reklamne pauze. Ko god redovno prati program TV Pink zna da opisano iskustvo nije izuzetak, nego pravilo. Gust raspored reklama, česti prekidi čak i u informativnom programu, kao i praksa ubacivanja promotivnog sadržaja koji se jedva razlikuje od uređivačkog – sve to godinama izaziva reakcije medijskih posmatrača i organizacija u regionu: Kada se ovi podaci slože jedan pored drugog, teško je izbjeći zaključak da problem nije u pojedinačnom, nesrećno tempiranom terminu, nego u sistemskom odnosu prema gledaocu kao potrošaču reklamnog vremena, a ne kao publici kojoj se duguje minimalno poštovanje. Moglo bi se, uz dosta dobre volje, razumjeti da komercijalna televizija svoj profit gradi na reklamama – to je, na kraju krajeva, način na koji se privatni mediji finansiraju. Ono što je mnogo teže razumjeti, a još teže opravdati, jeste potpuno odsustvo uredničkog osjećaja za to šta se zapravo emituje. Film o porodicama koje se bore sa dijagnozom koja im mijenja cijeli život zaslužuje bar minimum poštovanja u načinu na koji se prezentuje publici. Umjesto toga, gledalac dobija utisak da uredništvu TV Pink potpuno nije važno da li na programu imaju dramu o neizlječivoj bolesti ili estradni spektakl – tretman je identičan, jer je jedini kriterijum koliko se reklamnog prostora može ugurati u dati termin. Gledaoci nisu bezimena statistika koja se broji u minutima pažnje prodatim oglašivačima. Kada televizija u program uvrsti sadržaj koji se bavi ozbiljnom bolešću, ljudskom patnjom ili dostojanstvom, minimum poštovanja prema toj temi – i prema publici koja bira da je isprati – jeste da se priča ne cijepa na male komade radi maksimizacije reklamnog prihoda. Regulatorna tijela u regionu imaju alate i propise da ograniče ovakvu praksu; pitanje je isključivo da li postoji volja da se ti propisi zaista i primjenjuju, a ne samo pominju u izjavama za javnost. Dok se to ne promijeni, gledaocima ostaje da filmove na TV Pink gledaju “na rate” – uz štopericu u ruci i sve manje strpljenja za televiziju koja je, izgleda, odavno zaboravila razliku između programa i reklamnog spota. Naslovna ilustracija: AI generisano
IZVOR: olovka.info