Mustafa ef. Cerić: Rim nije pozornica za rehabilitaciju laži
Jer propaganda se ne sastoji samo od izgovorene laži, ona se mnogo češće sastoji od pažljivo odabrane poluistine
Kampanja „Upoznajte srpsko stradanje“, koju su institucije manjeg bosanskohercegovačkog entiteta RS postavile na istaknutim lokacijama u Rimu, pokušaj je da se selektivnom slikom prošlosti oblikuje percepcija javnosti, poručio je Mustafa ef. Cerić u svom tekstu koji prenosimo u cjelosti. - Kampanja pod nazivom „Upoznajte srpsko stradanje“, postavljena na istaknutim lokacijama u Rimu, na prvi pogled predstavlja se kao čin kulture sjećanja. Međutim, kada takvu kampanju organiziraju i finansiraju institucije vlasti manjeg bosanskog entiteta Eres – političkog entiteta čiji najviši predstavnici sistematski negiraju genocid u Srebrenici i veličaju pravosnažno osuđene ratne zločince – tada više nije dovoljno čitati samo ono što piše na digitalnim ekranima. Potrebno je zapitati se šta je s tih ekrana namjerno izostavljeno. Jer propaganda se ne sastoji samo od izgovorene laži. Ona se mnogo češće sastoji od pažljivo odabrane poluistine: pokaže vam jednu žrtvu da biste zaboravili hiljade drugih; govori vam o jednoj boli da bi sakrila politički projekt koji je proizveo masovne grobnice; poziva se na univerzalnu pravdu, ali samo pod uvjetom da se ne spomenu Srebrenica, opsada Sarajeva, Prijedor, Foča, Višegrad, Zvornik, Vlasenica i druga mjesta sistematskog progona, zatočenja, silovanja i ubijanja Bošnjaka i drugih nesrba. Nevine žrtve Nijedna nevina srpska žrtva ne smije biti prešućena. Svaka nevina žrtva ima ime, porodicu, dostojanstvo i pravo na istinu. Zločin počinjen nad srpskim civilom ne postaje manji zato što su pripadnici srpskih vojnih i policijskih struktura počinili genocid u Srebrenici. Ali isto tako, nijedna srpska žrtva ne smije biti pretvorena u propagandni štit iza kojeg će se skrivati presuđeni genocid i organizirani sistem progona nesrpskog, prije svih Bošnjaka – musliman u Bosni. Upravo je u tome moralna podvala ove kampanje. Njen stvarni slogan kao da nije „Upoznajte srpsko stradanje“, nego: „Gledajte naše žrtve kako ne biste vidjeli naše zločince.“ To je pokušaj primjene obrasca laži koji se vezuje za Dobricu Ćosića – laži kao navodnog oblika patriotizma, sredstva nacionalnog samoohrabrivanja i političke inventivnosti. U tom obrascu laž nije slučajna greška. Ona postaje metoda vlasti, način oblikovanja kolektivnog pamćenja i sredstvo oslobađanja od moralne odgovornosti. Najprije se zločin poriče. Zatim se umanjuje. Potom se žrtva optužuje da je sâma izazvala svoju smrt. Na kraju se zločinac proglašava junakom, a narod kojem pripadaju žrtve predstavlja se kao zavjerenik protiv „srpske istine“. Istina ili laž Ali pred licem pravosnažno utvrđenih činjenica nema „srpske“, „bošnjačke“ ili „hrvatske“ istine. Postoji istina i postoji laž. Međunarodni sud pravde utvrdio je da je u Srebrenici počinjen genocid. Istovremeno je presudio da je Srbija prekršila svoju obavezu da genocid spriječi i da kazni njegove počinitelje. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i njegov pravni nasljednik donijeli su niz presuda kojima su utvrđeni karakter zločina, komandne odgovornosti i udruženi zločinački poduhvati u konkretnim predmetima. To nisu bošnjačke legende niti sarajevske političke brošure. To su sudske činjenice utvrđene na osnovu dokumenata, vojnih naređenja, presretnutih razgovora, svjedočenja, ekshumacija i hiljada materijalnih dokaza. Međunarodni sud pravde. Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je 23. maja 2024. Rezoluciju 78/282, kojom je 11. juli proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici. Rezolucija izričito osuđuje poricanje genocida i veličanje osoba osuđenih za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Ona ne proglašava nijedan narod genocidnim, jer krivica nije nasljedna ni kolektivna. Upravo zato je tvrdnja da priznanje genocida predstavlja napad na srpski narod jedna od najciničnijih političkih laži našega vremena. Rezolucija Generalne skupštine UN-a 78/282. Zašto Rim? Zašto je onda izabran baš Rim? Zato što je Rim evropska i svjetska pozornica. Zato što njegovim trgovima prolaze milioni građana i turista. Zato što blizina Vatikana kampanji daje privid moralnog i civilizacijskog autoriteta. Zato što je Italija važna članica Evropske unije i NATO-a, država neposredno angažirana na Balkanu i u misiji KFOR-a. I, kako sâmi organizatori priznaju, zato što dio italijanske javnosti nedovoljno poznaje ratove devedesetih. Drugim riječima, kampanja je postavljena tamo gdje se računa na nedostatak znanja i gdje se selektivna slika može lakše prodati kao cjelovita historijska istina. Međutim, Italija je 23. maja 2024. glasala za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. To znači da su organizatori svoju revizionističku poruku odnijeli upravo u državu koja je podržala međunarodno sjećanje na Srebrenicu i osudu poricanja genocida. Ako neko u srpskim nacionalističkim krugovima računa na mogućnost prizivanja aveti Mussolinijevog fašizma, onda je izabrao pogrešnu Italiju. Današnja Italija nije Mussolinijeva Italija. Ozbiljna italijanska javnost zna kakvu cijenu društvo plaća kada mit zamijeni činjenicu, kada se država hrani osjećajem historijske ugroženosti i kada propaganda od vlastitog naroda pravi vječnu žrtvu ovlaštenu da drugima nanosi zlo. Upravo zato povezivanje savremene Italije s fašizmom ne bi trebalo iznositi kao tvrdnju bez dokaza. Ali treba jasno upozoriti na sličnost političkog mehanizma: proizvodnju kolektivne ugroženosti, mitologiziranje prošlosti, pretvaranje poraza u pobjedu, zločinca u junaka i agresije u samoodbranu. To je bio jezik evropskih fašizama, a to je i danas jezik svakog agresivnog nacionalizma. Posebno je drska tvrdnja organizatora kampanje da „političke odluke ne smiju postati zamjena za činjenice“. Upravo oni sudske činjenice pokušavaju zamijeniti politički režiranom slikom. Presude međunarodnih sudova nisu politički pamfleti. Masovne grobnice nisu političke odluke. Posmrtni ostaci žrtava premještani su iz primarnih u sekundarne i tercijarne grobnice da bi se prikrili tragovi zločina. Majke koje još traže kosti svoje djece nisu proizvod propagande. Njihova prazna mjesta za stolom nisu politički pritisak. Pitanje stoga nije treba li govoriti o srpskim žrtvama. Naravno da treba. Pitanje je: govori li se o njima radi njihove ljudske časti ili radi političkog prikrivanja tuđe krivice? Univerzalna pravda Kada institucija koja ne priznaje genocid govori o „svim žrtvama“, ona najčešće ne traži univerzalnu pravdu, nego moralno izjednačavanje. Cilj nije da svaka žrtva dobije ime, nego da svaki zločin izgubi svoje pravo ime. Tako genocid postaje „tragedija“, sistematski progon postaje „građanski sukob“, agresija postaje „nesretni rat“, a pravosnažno osuđeni ratni zločinci postaju „branitelji naroda“.To nije kultura sjećanja. To je industrija zaborava. Zato odgovorna italijanska javnost treba od organizatora zatražiti odgovore: Da li njihova prezentacija jasno priznaje genocid u Srebrenici? Da li navodi pravosnažne presude Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću? Da li govori o sistematskom progonu Bošnjaka i Hrvata s područja na kojem je kasnije uspostavljen manji bosanski entitet Eres? Da li prikazuje logore, masovne grobnice i plansko uklanjanje nesrpskog stanovništva, uglavnom Bošnjaka – muslimana? Da li osuđuje veličanje osuđenih ratnih zločinaca?Ako toga nema, onda to nije memorijalna kampanja nego državno finansirana operacija historijskog revizionizma. Rim je grad dugog pamćenja. Vidio je carevine koje su vjerovale da će njihova moć nadživjeti istinu. Vidio je diktatore koji su mislili da se ponavljanjem laži može promijeniti historija. Ali ekrani se gase, propagandne kampanje prolaze, političke vlasti nestaju – a presude, mezari i imena ubijenih ostaju. Istinu o genocidu u Srebrenici neće zamračiti nekoliko digitalnih panoa, ma koliko svijetli bili. Jer svjetlost ekrana nije svjetlost istine. Srpske civilne žrtve zaslužuju pijetet, pravdu i dostojanstveno sjećanje. Ali nijedna žrtva ne zaslužuje da bude mobilizirana kao vojnik u novom ratu protiv istine. Najveća usluga srpskom narodu ne bi bila još jedna međunarodna propagandna kampanja, nego moralna hrabrost da se prizna ono što je učinjeno u njegovo ime, odbace ratni zločinci kao nacionalni uzori i pruži ruka žrtvama bez relativizacije i političkog uvjetovanja.Jer priznanje zločina nije izdaja naroda. Priznanje zločina oslobađa narod od zločinca. A laž, ma koliko je nazivali patriotizmom, slobodom, nacionalnom inovacijom ili mitološkom slavom, ostaje samo laž – nemoćna pred sudom, pred mezarom i pred licem istine.
IZVOR: avaz.ba