Crn ekran, a prazna država: Državna televizija se ne gasi od kvara, ona umire u tišini institucija
U pozadini ovog gašenja leži iznos koji bi u svakom uređenom sistemu alarmirao vladu
Postoji misao da se države ne prepoznaju po ucrtanim granicama, već po frekvencijama i glasovima koje šalju u eter. Bosna i Hercegovina upravo gubi jedan od rijetkih preostalih zajedničkih signala. Taj gubitak se ne dešava iznenada, jednim potezom sklopke, već tiho i birokratski, sveden na ukidanje emisiju po emisiju, dok javnost pasivno promatra. Gašenje emisija BHRT, kao jedini državni (a ne entitetski) javni servis, programske sadržaje ukida „na rate“. Prvo je ugašena popodnevna emisija „BHT1 Uživo“, zatim vikend izdanje jutarnjeg programa, a terenske ekipe miruju zbog nestašice goriva i osnovnih sredstava. Prema najavama, ugroženi su i prenosi utakmica fudbalske reprezentacije, trenutno jedne od rijetkih stvari koja u zemlji još izaziva zajedničku podršku, kao da čak i sportski prenos mora čekati sudu pravorijek da bi se pojavio u eteru. U pozadini ovog gašenja leži iznos koji bi u svakom uređenom sistemu alarmirao vladu. RTRS duguje BHRT-u preko 100 miliona konvertibilnih maraka zbog ignorisanja zakonske raspodjele RTV takse. To nije incident jedne godine, već višegodišnja praksa entitetskog emitera koji je ignorisao zakon, uz pasivnost nadležnih institucija. Apsurdna pravna zbilja nalaže da se BHRT naplaćuje kroz beskonačan niz parcijalnih tužbi, jer se cjelokupni dug ne smije potraživati odjednom. Procesi traju iscrpljujuće dugo; presude se redovno žale, revidiraju i preinačuju. U pravnom ping-pongu u kojem se mijenjaju uloge dužnika i povjerioca, Vrhovni sud na kraju vraća stvar na početak. Neko duguje, a niko ne vrši uplatu. Blokade računa Blokade računa smjenjuju se između BHRT-a i RTRS-a, poput dvije osobe u istoj rijeci koje umjesto spasa jedna drugu potapaju. Razlika je samo u tome što naziv jedne od tih kuća nosi ime države, pa s njim tone i predstava da Bosna i Hercegovina uopšte posjeduje zajednički temelj. Ovdje je ključ. Spor nije tek knjigovodstveno-pravna prepiska. BHRT nije još jedan komercijalni kanal. To je jedini medij na državnom nivou koji formalno govori uime cjelokupnog građanstva, nezavisno od entiteta, etničkih grupa ili političkih opcija. Nestankom signala ne gubi se samo frekvencija, već i materijalni dokaz da država Bosna i Hercegovina funkcioniše kao cjelina umjesto zbirke izolovanih entitetskih govornica. Direktor BHRT-a više puta je naglasio da javni servis zakonski može ugasiti jedino Parlament BiH, posebnim zakonom. Ali istina je gorča od zakonskog teksta. Državu je moguće ugasiti i bez ijednog zakona, samo dovoljno dugim ignorisanjem, dovoljno sporim sudovima i dovoljno praznim računima. Ono što se ne uspije ugasiti odlukom, ugasi se neplaćanjem. Ono što se ne uspije zabraniti, zabrani se blokadom. Signal ostaje na frekvenciji, ali onoga što je taj signal predstavljao, zajedničke države koja se obraća svim svojim građanima jednim glasom, sve manje ima iza njega. Neispunjena praznina Ono što ovaj slučaj čini posebno bolnim jeste da se najvažnija bitka za opstanak države ne vodi u Parlamentu, ni u Vijeću ministara, nego po privrednim sudovima u Banjoj Luci, kroz revizije, žalbe i preinačenja presuda koje traju mjesecima, dok se rok za isplatu i dalje pomjera u nedogled. Institucije koje bi trebale sistemski riješiti raspodjelu RTV takse umjesto toga posmatraju parnicu, kao da nije riječ o opstanku javnog servisa nego o susjedskom sporu oko međe.Kada se jednog jutra na programu BHT-a pojavi totalni mrak, to neće biti tehnički defekt, kako se često pravda. Biće to ogledalo društva. Televizija će raditi besprijekorno pokazujući pravu istinu o preostaloj državnoj strukturi, prazninu koju niko nije htio ispuniti. BHRT se možda gasi emisiju po emisiju, ali sa ekrana zapravo nestaje posljednji glas zajedničke zajednice koja je, po svemu sudeći, davno odlučila da joj taj glas više nije potreban.
IZVOR: avaz.ba