Društvo nove klase: produktivni protiv neproduktivnih
Zahtjev za pravdom ima jednu veliku prednost: niko mu se ne protivi
Širom svijeta svjedočimo usponu ne samo desničarskog nego i ljevičarskog populizma. Centralni slogan ljevičarskih populista jeste borba za veću pravdu. Zahtjev za pravdom ima jednu veliku prednost: niko mu se ne protivi. Ko je protiv pravde? I ko bi tražio da stvari postanu nepravednije? Stvaranje vrijednosti Ipak, obično ostaje potpuno nejasno šta bi pravda zapravo trebalo da znači. Počnimo od onoga što ja smatram nepravednim. Jutros su milioni ljudi ustali da bi stvarali vrijednost. Pekar je već u četiri sata ujutro bio u pekari i pekao hljeb. Poduzetnik je razmišljao kako razviti bolji proizvod, pridobiti kupce i otvoriti nova radna mjesta. Vodoinstalater se odvezao do mušterije da popravi pokvareno grijanje. A drugi su ustali i počeli razmišljati kako da produktivnim ljudima dodatno otežaju život. Ljevičarski političari razmišljaju koji bi novi porez mogli uvesti kako bi podsticali netrpeljivost prema bogatima. Službenik zadužen za jednake mogućnosti pretražuje oglase za posao tražeći riječ koja bi mogla kršiti neki propis. Aktivista nevladine organizacije osmišljava novu kampanju za zabrane, propise i ograničenja za poduzetnike, stanodavce ili vozače. Jedna grupa proizvodi, popravlja, izmišlja i investira. Druga oporezuje, reguliše, kontroliše i zabranjuje. Prije pedeset godina sociolog Helmut Schelsky definirao je produktivni rad kao proizvodnju materijalnih dobara koja održavaju i unapređuju život, uključujući materijalne usluge koje život čine lakšim i sigurnijim. „Osnovna karakteristika ovog strukturno ‘podijeljenog društva’“, pisao je Schelsky, „jeste da jedna grupa stanovništva obavlja taj produktivni rad i od njega mora živjeti, dok druga društvena grupa eksploatira taj produktivni rad kako bi ostvarivala vlastite interese na račun prve.“ Neodrživ omjer Jedna grupa, produktivna grupa, proizvodi dobra i usluge koje drugi ljudi dobrovoljno kupuju. Ali ona mora predavati sve veći dio onoga što zaradi neproduktivnima, koji sami ne stvaraju nikakvu vrijednost. Ta grupa živi od prisilnih davanja, prije svega od poreza. Univerziteti proizvode sve veći broj ljudi koji nemaju vještine za kojima postoji potražnja na tržištu – drugim riječima, vještine za koje bi potrošači dobrovoljno platili. Kako raste broj neproduktivnih ljudi, porezi i javni dug moraju rasti, jer su to jedini izvori iz kojih se finansiraju neproduktivni. Upravo zato oni neprestano zahtijevaju veće poreze i više javnog duga. Problem je u tome što se u mnogim zemljama broj produktivnih ljudi već godinama smanjuje, dok broj neproduktivnih raste. Uzmimo Njemačku kao primjer: broj zaposlenih u javnom sektoru porastao je sa 4,65 miliona 2014. godine na 5,38 miliona 2024. godine – što je rast od gotovo 16 posto. Do 2025. taj broj je već dostigao oko 5,5 miliona, što znači da otprilike svaki osmi zaposleni sada direktno radi za državu. Ako se uključe i zaposleni u ustanovama i kompanijama koje su formalno organizirane po privatnom pravu, ali se pretežno nalaze u javnom vlasništvu, taj broj je 2024. iznosio čak oko 6,94 miliona. Problem političara Problem je u tome što malo političara i komentatora eksploataciju produktivnih od strane sve većeg broja neproduktivnih ljudi tretira kao jedno od centralnih društvenih pitanja. Umjesto toga, u svakodnevnom govoru „pravda“ se izjednačava s „jednakošću“. Čežnja za jednakošću je stara. Autori ranih utopijskih romana bili su gotovo opsjednuti idejom jednakosti. U gotovo svim utopijskim vizijama privatna svojina se ukida, a svaka razlika između bogatih i siromašnih nestaje. Teško da bi danas iko ko se žali na „socijalnu nepravdu“ zagovarao tako radikalni egalitarizam. Gotovo svi prihvataju da treba postojati razlika u prihodima, ali mnogi odmah dodaju da te razlike ne bi smjele biti „prevelike“. Ali šta je preveliko, a šta prihvatljivo? Čak je i izraz „raspodjela društvenog bogatstva“ pogrešan. Ne postoji bogatstvo koje proizvodi društvo; bogatstvo u jednom društvu predstavlja zbir onoga što pojedinci proizvode i međusobno razmjenjuju. Ekonomista Thomas Sowell tvrdi da bi se, kada bi zaista postojao neki unaprijed zadati ukupni iznos prihoda ili bogatstva koji se jednostavno pojavljuje poput mane s neba, sasvim prirodno postavilo moralno pitanje koliki dio treba pripasti svakom članu društva. Ali bogatstvo se, naglašava on, proizvodi; ono ne postoji samo od sebe. Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Angus Deaton tvrdi da napredak uvijek ide ruku pod ruku s nejednakošću. Kroz historiju se plodovi napretka gotovo nikada nisu ravnomjerno raspoređivali. Bolji svijet nužno stvara razlike, a samo izbjegavanje prerane smrti proizvodi nejednakost, tvrdi Deaton. Nada da će veća jednakost smanjiti nezadovoljstvo zbog „socijalne nepravde“ po mom je mišljenju slabo utemeljena. Naprimjer, jednakost između muškaraca i žena u većini zapadnih zemalja enormno je porasla tokom posljednjih decenija, a istovremeno je raslo i nezadovoljstvo zbog nejednakosti koje su preostale. Rainer Zitelmann autor je knjiga „Moć kapitalizma“ (The Power of Capitalism) i „Kako nacije izlaze iz siromaštva“ (How Nations Escape Poverty).
IZVOR: avaz.ba