„Spavam potpuno odjevena da zaštitim svoju privatnost": Život iza zidova zatvora za djecu u Francuskoj
Ćelije u kojima borave djeca bile su mi teško mjesto za fotografisanje jer su istovremeno bezlične i intimne. Kada uđete unutra, brzo shvatite da se krećete u krug, bez mjesta na koje biste mogli otići. Pogled se zadržava na svega nekoliko elemenata koji čine prostor: prozoru, rešetkama na ćeliji, primitivnom krevetu, dasci koja služi kao radni sto i, ponekad, knjizi ili nekoliko crteža, opisuje Alexandre Bagdassarian za The Guardian.
Ćelije u kojima borave djeca bile su mi teško mjesto za fotografisanje jer su istovremeno bezlične i intimne. Kada uđete unutra, brzo shvatite da se krećete u krug, bez mjesta na koje biste mogli otići. Pogled se zadržava na svega nekoliko elemenata koji čine prostor: prozoru, rešetkama na ćeliji, primitivnom krevetu, dasci koja služi kao radni sto i, ponekad, knjizi ili nekoliko crteža, opisuje Alexandre Bagdassarian za The Guardian. Ponekad, zbog nedostatka osoblja, mlada osoba može provesti čak 23 sata dnevno u svojoj ćeliji. Na to, kao i na ograničene mogućnosti pristupa obrazovnim i sportskim aktivnostima, kritike je uputio Evropski komitet za zaustavljanje mučenja. „Noću je još gore“ „Svaki dan smo zaključani u ćelijama. Iako to može postati naš mirni kutak, teško je. Zbog načina na koji su zgrade raspoređene, taj mirni kutak nikada nije zaista miran. Sve ćelije su međusobno povezane i ovo je mjesto koje omogućava upade izvana. Stalno nas prozivaju. Prozori gledaju prema dvorištu i cijeli dan slušamo vrisku. Noću je još gore.“ Za sve zatvorenike, maloljetnike i odrasle, boravak u zatvorskom dvorištu u trajanju od jednog sata svakodnevno je obavezan. Prozori ćelija gledaju prema dvorištu, pa je gotovo nemoguće izbjeći pogled drugih. Svaki pokret, svaka riječ odvija se pred očima drugih zatvorenika i čuvara. Govorili su mi o dosadi u zatvoru i izmijenjenom, vještačkom osjećaju za vrijeme. „Radije bih se vratio u svoju ćeliju“ „Imam osjećaj da me boravak ovdje zaglupljuje. Osjećam se kao idiot. Zaboravljam stvari. Izgubio sam ono što sam znao. Više ne vidim ništa novo. U ćeliji mi se zamuti vid od gledanja u iste zidove, posebno vikendom, koji djeluju kao da traju tri cijele sedmice.“ „Vikendom nema nastave i gotovo da nema aktivnosti. Ovdje gubim razum. Televizija me izluđuje, pa crtam kako bih se zabavio. Potrebna je mentalna snaga. Neki ljudi polude; više ih ništa ne zanima, kao da nemaju šta izgubiti. Ne volim biti u društvu druge djece, one iz drugih jedinica. Radije bih se vratio u svoju ćeliju kako bih izbjegao probleme.“ U dvorištu mi je jedan dječak pričao o svojoj ljubavi prema prirodi. Želio je fotografisati ptice, spavati na otvorenom i kupati se u rijekama. Bio je to dan uoči njegovog sudskog ročišta. Samo je želio razgovarati – dijelio je sve što mu je prolazilo kroz glavu: majku i njenu ovisnost o drogama, strah od ročišta, advokata, heroin, želju da sve okonča, da ostane ovdje, da ode negdje drugo, rijeku. U Francuskoj su samo tri od šest ustanova za maloljetnički pritvor ovlaštene za smještaj djevojčica. One su smještene u odvojenoj jedinici, ali učestvuju u istim aktivnostima i pohađaju istu nastavu kao dječaci. U svojoj ćeliji jedna djevojka mi je govorila o teškoćama boravka u pritvoru i paradoksu osjećaja nesigurnosti u prostoru koji je u potpunosti izgrađen oko sigurnosti i nadzora. „Skrivam tugu da bih se zaštitila“ „Uvijek sam nesigurna kada sam u krevetu, bojim se da me neko posmatra kroz špijunku. Više ne spavam u položaju u kojem želim. Ranije nisam voljela spavati u pantalonama, ali ovdje spavam potpuno odjevena. Ne znam kako drugačije zaštititi svoju privatnost. Ne pokazujem da sam tužna, pa skrivam svoju tugu. O tome ne razgovaram ni s drugim djevojkama, kako bih se zaštitila. Djevojke su takve: najmanja svađa i cijeli zatvor za nju zna. Nije lako biti djevojka u pritvoru. Kada vrištimo, zaista vrištimo.“ Mogu fotografisati disciplinsku jedinicu, u kojoj su djeca sama zatvorena, kada su ćelije prazne. Unutra se nalazi malo betonsko dvorište i gotovo potpuno prazne ćelije, bez privatnosti. Prozori su zaključani i ne mogu se otvoriti. Usko, sivo dvorište služi samo za omogućavanje svakodnevnog obaveznog jednosatnog boravka na otvorenom. Na zidovima su ispisane rečenice izmetom jer pritvorenici ne smiju imati olovke niti lične stvari. Za maloljetnike boravak u disciplinskoj jedinici može trajati do pet dana, odnosno sedam dana u slučajevima koji uključuju nasilje. Prema zakonu, djeci bi trebalo osigurati aktivnosti i sadržaje kojima će biti zaokupljena, ali se to ne poštuje uvijek, što može dovesti do situacija faktičke izolacije. Nekoliko dana ranije, jedna mlada osoba ispričala mi je kako to izgleda. „Ne možete izaći odatle normalni“ „Nabavio sam pilu kako bih prerezao rešetke i zbog toga se vraćam u izolaciju. U toj rupi ste, ostajete tamo i to je to. Izgubite razum – samo morate razgovarati sa zidom, nemate šta drugo raditi. Iskreno, neki ljudi tamo žele počiniti samoubistvo. Previše je strašno. Zovu to disciplinskom jedinicom, ali iz toga ne možete izaći normalni. Nije moguće. Ne možete otvoriti prozor. Ne možete sami upaliti ili ugasiti svjetlo. Morate pozvati čuvara da to uradi. Govore nam da je to mjesto za odmor, ali nije. Na kraju počnete razmišljati o tome da uradite još gore stvari nakon svega kroz šta ste prošli.“ Upoznao sam jednog dječaka koji je u svesci povlačio crte i precrtavao dane, prateći vrijeme: naizgled običan čin u zatvoru. U svojoj ćeliji nije želio razgovarati o tome, ali nekoliko sedmica kasnije mi je govorio o tome. „Prestao sam brojati dane“ „Kada sam stigao, uzeo sam svesku koju su mi dali i počeo povlačiti crte kako bih brojao dane koji su mi preostali. Imao sam potrebu to raditi. A onda sam jednog dana prestao. Dani nisu zbog toga prolazili ništa brže. Najteže je ostati u ćeliji cijeli dan. Dani prolaze sporije od noći. U ćeliji je samo televizor i nakon nekog vremena mi dosadi, pa spavam.“ „Trudim se da previše ne razmišljam. Radije odem kod socijalnog radnika jer tako izađem iz ćelije i osjećam se bolje. Nije mi posebno važno upoznavati ljude, ali aktivnosti i nastava mi pomažu da ne mislim na sve ostalo. Ako izađem, želim nastaviti školovanje i pronaći poslodavca za program rada uz školovanje. Možda ovog ljeta, a možda sljedećeg. Sudski postupci mogu dugo trajati. Mislim da u zatvoru možete poludjeti, ali ne brinem za sebe.“ Razlog zbog kojeg se nalaze u zatvoru ovdje je vrlo često isti: trgovina drogom. U vrtu susrećem jednog dječaka koji stoji među cvijećem iste boje kao njegove patike i kapa. Brzo mi priča svoju priču. „Izmišljam život za sebe“ „Počeo sam u 10 sati ujutro, u malom parku, s torbom preko ramena. Unutra je bio veoma veliki paket: 50 vrećica, kapaljke i heroin. Bilo je to mnogo novca. Imao sam klijente i u jednom trenutku sam vidio ekipu BAC-a.“ „Još sam imao torbu kod sebe kada su me uhvatili.“ Ponekad imam osjećaj da je njegova priča uljepšana ili možda glamuroznija nego što je stvarnost. Tada se sjetim onoga što mi je jednom ispričala odgajateljica o drugoj mladoj osobi koja joj je govorila o svom putu u trgovini drogom. Poznavajući njegov sudski dosje, rekla mu je: „Ali ti zapravo nisi bio u tome.“ A on je odgovorio: „Znam, izmišljam život za sebe.“ U fiskulturnoj sali jedna mlada osoba igra fudbal. Djeluje veoma mlado, a pogled mu je umoran. Kratko razgovaramo i saznajem da je riječ o maloljetnom migrantu bez pratnje. „Prvi put sam u zatvoru“ „Ukrcao sam se na čamac na napuhavanje na kojem je bilo 18 ljudi. Stigao sam u Španiju. Zatim u Francusku prije 10 mjeseci, a ovdje sam gotovo tri mjeseca. Ovo mi je prvi put u zatvoru. Želio sam igrati fudbal, pa sam zbog toga došao u Evropu, a također i zbog slobode. Stadion nije daleko, pa iz svoje zatvorske ćelije mogu čuti utakmice. Volim Lionela Messija, on je moj uzor; najbolji je igrač u historiji. Bit ću fudbaler.“ U zajedničkom prostoru zatvora drugom dječaku neko šiša kosu. To je poseban trenutak. Frizer je dobro poznat na društvenim mrežama po frizurama koje pravi u radničkim naseljima. Njegove frizure veoma se razlikuju od onih koje šišaju čuvari, a koje su često jednostavnije i ujednačenije. Mladi mogu odabrati stil koji žele. Imaju povjerenja u njega; zna razgovarati s njima. Jedan od mladih priča nam o svom 17-godišnjem prijatelju koji je ubijen nekoliko dana nakon izlaska iz zatvora. Riječ je o obračunu povezanom s trgovinom drogom. „To je još jedna smrt koja će biti zaboravljena“ „Momci su bili na skuterima. Prišli su mu, izvadili 'gitaru' – pušku – i pucali u njega. Imao je veliki dug i riješili su ga se nekoliko dana nakon što je izašao. Uradili su mu strašne stvari – oteli su mu starijeg brata jer je promijenio lozinku za Telegram račun kako bi zaštitio svoje klijente.“ Kada se utvrdi rizik od samoubistva, mlada osoba smješta se u posebnu ćeliju koja se naziva ćelija za hitnu zaštitu. Tada dobija „jednokratni komplet“ koji se sastoji od odjeće koja se može pocijepati i namijenjena je sprečavanju vješanja. Iako se broj samoubistava ovdje može izbrojati na prste jedne ruke, pokušaja ima više. A postoje i oni koji se ne pojavljuju ni u jednoj statistici jer su umrli neko vrijeme nakon puštanja na slobodu, izvan zatvorskog sistema. Član zatvorskog obrazovnog i medicinskog tima povjerio mi je koliko je teško suočavati se s takvim situacijama. „Samoubistva su ono što me najviše boli. Jedan dječak je ovdje počinio samoubistvo sedmicu i po prije puštanja na slobodu. To me uništilo. Druga djevojka je bila puštena i otišla je u specijaliziranu bolničku jedinicu, gdje je nekoliko sedmica kasnije oduzela sebi život.“ „Prolazimo obuku o 'prepoznavanju suicidalnih kriza', ali kod malog Jonathana to nikada ne bismo očekivali. Oduzeti sebi život samo nekoliko dana prije izlaska. To su trenuci kroz koje ovdje prolazimo, boli koje doživljavamo. Ali šta poslije radimo s njima? To je još jedna smrt koja će biti zaboravljena.“
IZVOR: federalna.ba